Kako bi moja kandidatura za mjesto gradonačelnice dobila potpuni smisao, a nakon što sam uspješno skupila potpise i definirala svoju listu, s najboljim ljudima – raznog životnog iskustva, neopterećenih dosadašnjim politikama, na red je stiglo i predstavljanje programa razvoja grada Nova Gradiška.
Koliko imam planova? Koliko i građana! Broj nije bitan, nego afirmativni potezi!
Pa dopustite da ga i predstavim. Plan je izrađen na temelju iskustva, kako moga, tako i ljudi s kojima surađujem ali i iskusnih političkih analitičara kao i određenog broja političara, koji dolaze iz raznih političkih opcija. Zato hvala svima koji su mi pomogli da osmislim plan za Najbolju Novu Gradišku!
Od svih tema, najvažnija tema je uvijek za mene bila i bit će – gospodarstvo i gospodarski razvoj Nove Gradiške.
Temelj gospodarskog razvoja nalazi se u Industrijskoj zoni Nova Gradiška. Sama tvrtka Industrijski park d.o.o. nije trenutno poslužila svojoj svrsi – svake godine se promijenio direktor, a o broju uposlenih s plaćom, koja nema ekonomsku opravdanost se može duže pričati.
Industrijska zona treba služiti za razvoj farmaceutske, auto industrije i IT industrije. S obzirom na to da Nova Gradiška nije još pronašla „nišu“ s kojom bi se istaknula između drugih gradova, prema privlačenju investitora, potrebno je snažnije nastupiti na, ne samo Europskom prostoru nego na svim svjetskim tržištima. Tu bih spomenula tržišta poput Japana ili Izraela.
Kvalitetnim vođenjem i usmjeravanjem prema benefitima kojima raspolažemo potrebno je dovesti investitore koji ne samo da su spremni uposliti domicilno stanovništvo nego ulaganjem u istraživanje i razvoj, kao i spajanjem same zone s atraktivnim fakultetima, dobiti poslovno-edukacijski centar.
Industrijska zona se treba usmjeriti i na minimalno još dvije općine, a to su Rešetari, zbog prometne povezanosti i na Cernik zbog turizma.
Vezano na to je dakako obrazovanje 21. stoljeća – osnivanjem fakulteta robotike npr. u prostor bivše tvornice Zlata ili dovođenjem barem dva visoka učilišta i gradnjom đačkog doma, ne oživljavamo samo grad sa zadržavanjem mladih ljudi u gradu, nego i ekonomski potičemo razvoj malog poduzetništva, koje je zanemareno od strane dosadašnje vlasti.
U potporama koje trenutno grad Nova Gradiška daje na korištenje sredstva, niti jednom riječju nisu spomenute djelatnosti koje su ugrožene pojavom virusa Covid 19. Prepoznati problem na vrijeme i sanirati štetu kod malog poduzetnika, rezultira očuvanjem radnih mjesta.
Izgradnjom đačkog doma bi zaustavili i negativan trend odlaska srednjoškolaca, ne samo iz Nove Gradiške, nego i iz okolnih općina, u druge gradove na školovanje, poput Požege, Pakraca, Novske ili Slavonskog Broda. Ekonomski učinak sam već spomenula.
Voljela bih imati radnu kartu poduzetništva koja bi nam pokazala djelatnosti koje se najviše razvijaju u gradu, ali i koje djelatnosti imaju najviše zaposlenika. Po tim smjernicama bi znali odrediti i koje su kvalifikacije radnika potrebne za određene djelatnosti.
Energetska obnova je zanemarena, a to se posebno vidi u naselju Urije i Jug. Zanemarene zgrade od strane tvrtki za upravljanje i nemogućnost vlasnika stanova s upoznavanjem na mogućnost korištenja EU fondova, dovela je do toga da i dalje imamo tragove rata na svim zgradama u spomenutom naselju. Pronaći ću model obnove i samim time poboljšati kvalitetu uvjeta života ljudi koji žive u tim naseljima.
Nemamo uopće strategiju useljavanja radnika i zadržavanja ljudi u gradu Nova Gradiška.
Proračun transparentan od prvog dana ali i priprema za ulazak u EU zonu. 2023. godine službena valuta nam postaje Euro, a pripreme niti u tom smislu nemamo. Smanjiti prirez u prvoj godini na 10%, a do kraja mandata ga skroz i ukinuti.
Proračun grada se vjerojatno nalazi u svojevrsnoj krizi jer nova kreditna opterećenja za gradski bazen, koji ne može biti rentabilan s radom od samo 45 dana u godini, sigurno donosi probleme s kojima će se morati znati nositi buduće vodstvo grada.
Uključivanje braniteljskih udruga u sektor civilne zaštite – ako je itko spremniji reagirati u kriznim situacijama poput poplave ili potresa, to bi bili branitelji, ne zanemarimo njihovo iskustvo koje imaju iz Domovinskog rata!
Poseban osvrt bih dala na naše vode, koje su blago koje treba čuvati, ali trenutno ne znamo što se događa s vodom u Bačici, a niti razmišljamo o iskoristivosti pitke i industrijske vode.
Moram se osvrnuti i na gradnju nove gradske vijećnice, pa za one koje su si odlučili izgraditi spomenik postavljam pitanje: na koji je način izgradnja iste pomogla u demografskom smislu razvoju našeg grada? Demografiju nitko nije niti spomenuo!
Svakako me zanima da djeci gradskih osnovnih škola omogućim siguran prijevoz do škole, jer svih ovih godina, dok sam i sama bila predstavnik vijeća roditelja, kao i sada stalno se pojavljuje isti problem – djeca iz južnog dijela grada, kao i Prvče i Kovačevca ovise o svojim roditeljima ili samima sebi.
Korištenjem gradskih kombija ili ulaganjem u manji školski autobus možemo riješiti i taj problem.
Izgradnjom dječjeg vrtića, u blizini industrijske zone, riješiti nedovoljne kapacitete vrtića, a opet u blizini gdje je radnom stanovništvu olakšan dolazak i odlazak s posla kao i briga o djeci. Moram napomenuti ovdje da dječji vrtići nisu ustanove za čuvanje djece, tamo ne rade „tete čuvalice“ nego osobe koje su prve u odgojno-obrazovnom sustavu. Svim našim djelatnicama u vrtićima potrebno je osigurati i omogućiti edukacije koje su im prioritetne, a iz gradskog proračuna.
Osim navedenih planova svakako treba spomenuti i stazu u Ljupini jer se i tamo pojavljuje odvoz djece u školu – staze nema, cesta je mala, a promet svakim danom sve veći, zatim moram spomenuti i dovršetak kanalizacije u Kovačevcu, kao i rješavanje problema slivnih voda u Maloj, a u Prvči riješiti problem ulice Seged.
Imat ćemo i jednu hvale vrijednu inicijativu majstora obrtnika, koji žele donirati svoje slobodno vrijeme, a u korist građana, kojima su potrebni sitni popravci na stambenim objektima. Radno sam ju nazvala „Majstorove ruke“.
Umirovljenici žele starački dom, a najveće pitanje je i dalje što napraviti sa starom zgradom vojarne, pa bih osobno ju srušila i upravo tamo u javno – privatnom partnerstvu izgradila moderan objekt s garažnim i parking mjestima, poslovnim prostorima u vlasništvu grada, a stanove izgraditi s mogućnosti otkupa tek nakon 10. godina plaćanja najamnine, ali uz fiksnu cijenu, kako bi korisnik znao kolika su mu sredstva potrebna za otkup istoga.
Dakako o sportu i kulturi u gradu treba pronaći bolje načine financiranja, poput vauchera za djecu financiranog iz gradskog proračuna, birajući sport koji žele djeca i mladi, došlo bi i do pravednije raspodjele u samim klubovima.
Naravno da bi ovakav način financiranja bio novi model ali svi modeli do sada, u bilo kojem segmentu su već viđeni, pa ne znam zašto se bojimo probati nešto novo. Ovo staro baš i nije dovelo do nikakvih posebnih pomaka.
Na kraju sama gradska uprava treba biti mjesto koje je prijatelj građana.
Ovih dana sam najviše oduševljena upravo građanima koji mi pričaju o problemima svog kvarta ili ulice. Na silne molbe prema gradskoj upravi, u rješavanju, malih, ali za njih, važnih stvari, dobili su zatvorena vrata. Upravo taj način treba postati prošlost jer smo na žalost administrativna država ali ljudi su okosnica svega za što se isplati raditi.
Niti jedan problem koji imamo kao žitelji ovog grada ne vidim ne rješivim jer sama moja upornost i volja za radom kao i odgovornost koju trenutno osjećam, daje mi za pravo da budem odlučna u svojim namjerama, a to je učiniti Novu Gradišku – najboljom do sada!
Mirela Relković
