Gradski muzej Nova Gradiška, ovim putem Vas poziva da u subotu, 3. rujna, s početkom u 12 sati svjedočite otvorenju šestog izdanja multimedijalne izložbe SB=NG: koja okupljaumjetnike slavonskobrodskog i novogradiškog kraja.
U šestom kolu slavonske umjetničke lige rezultat će ponovo biti izjednačen. Ekipe će na teren izići u jednaku sastavu kao i u prethodnim susretima, te kao i dosad, ponovno u novim dresovima.
Neprestano se preodijevaju, pomislit će vjerna publika, kojoj je u njihovu šarenilu i dosad teško bilo raspoznati kojoj ekipi tko pripada. Bez obzira na ispremiješanost pozicija, vjerna će publika shvatiti da se osnovna strategija obiju ekipa ‘svi u obranu, svi u napad’ nije promijenila, da se i dalje jedni drže Cyrana de Bergeraca: ‘znam da ću pokleknuti pred gorim, ali ja se borim, borim, borim’, a drugi Jamesa Joycea, ‘unaprijed izgubljenim bitkama uvijek ostajati vjeran’, ali se i dalje ne može razlikovati siranovce od džojsovaca. Za razliku od uobičajenog, ovdje se dresovi izmjenjuju prije izlaska na teren.
Pozicija publike također se razlikuje od one stadionske, nalazi se usred terena, a ne na tribinama, svuda oko nje odvija se susret. Nema ni gola ni golmana, čak ni granica terena nije označena, pa lopta, koju se ne gubi iz vida iako joj se naoko ne posvećuje pozornost, ne može otići u aut. Što se tiče vremena, iako je očito da se susret odvija u prezentu, štoviše, taj je prezent ponekad i apostrofiran, čak do te mjere da se doima kako se susret odvija na domaćem terenu, ali u stranom vremenu, ipak će se primijetiti da se ono nadovezuje na domaću prošlost. U što se uvrgao prezent, zapitat će se publika usred terena gledajući tijela bez lica pored zajednička portreta ljudi iz prošlosti nasmijanih lica.
Gdje je nestao spomenik? Zarastao u prirodu, spojio se s korijenjem. Kada ako ne sada? Ali slika je na čekanju, sada je na pauzi. Označava li crna točka na papiru usred osmrtnice umjetničku točku, dok plavi i crveni postaju crni i bijeli, a vrijeme poput valova briše dosadašnju melodiju. Ili je umjetnost odavno prodana, kako to vide ptice, tržište ih se uopće ne tiče, ali po svojoj su prirodi iznad, pa imaju dobar pregled trenutačna stanja. A što misle o prezentu prebačenom onkraj stvarnosti, u prostor iza njezina zida, ondje mu je omogućeno biti trajnim, doslovno je ilustriran pokretom koji briše dosadašnji sloj za sobom ostavljajući novi. Kakva će biti budućnost bez nepotrebna predmeta koji je tek prošla prisutnost učinila dragocjenim? Možda baš poput izmaknuta prozora, Viktor Borisovič Šklovski kaže da ako se umjetnost može usporediti s prozorom, onda to može samo s onim nacrtanim. Zato što nam tek mašta otkriva pravu prirodu stvari, dodaje Eugène Ionesco. Ali što ako budućnost ponavlja prošlost, ako progon mašte ponovno uime najproturječnijih fanatizama odvede u logore, ako to nije razlistala krošnja u koju slučaj naseli i nešto zlata, nego se gnijezdo pretvori u kavez, a zlokobnim se crnim nitima isprepleće prijeteća paučina futura?
Kao i u dosadašnjim izdanjima, ni ovaj sastanak Brođanki i Brođana s Gradišćankama i Gradišćanima nema tematski okvir. Šesto bijenalno okupljanje istih ekipa, uz manje personalne izmjene, međutim, pruža uvid u njihove pojedinačne putanje, pri čemu vjerna publika sve više shvaća kako te putanje imaju zacrtane trajektorije. Sadržaj im je, dakako, drukčiji, ali gledajući otpočetka naovamo, posredstvom predstavljenih replika moguće je identificirati njihove autorske jezike.
Te se replike, odnosno uzorci umjetničkog ponašanja, ponašaju poput komadića odlomljenih iz njihovih čitavih ogledala, a zajednička se, pak, slika doima poput mozaika složena od tih komadića. Ono što se možda na prvi pogled ne primjećuje jest da oni nisu iz čitavih odraza odlomljeni tek slučajnim udarcem čekića, nego da su, iako raznih oblika, ipak brižljivo izrezani. Iako raznih izričaja, povezuje ih to što su izrezani za ovu priliku. Za trenutak njihova sastanka, izložbom proizvode njegov portret. Odraz njihova zajednička prezenta, međutim, za razliku od jednoga njegova dijela, od poteza koji novim slojem briše onaj stari, neće nestati pod slojem sljedećeg, sedmog, nego će zauzeti svoju poziciju iza petog, ispuniti svoju sobu ili, još bolje, kat u zgradi kojoj vrijeme dodaje etaže.
Pa ako prostor doživljavamo položeno, a vrijeme uspravno, lift u toj katnici zapravo je vremeplov.
Boris Greiner
