U četvrtak, 29. srpnja u 20 sati u galeriji Gradskog muzeja Nova Gradiška upriličit će se otvorenje izložbe posvećene 50 godina od osnutka Likovne kolonije “Strmac”.
Predgovor Miroslava Pišonića:
Na samom početku sedamdesetih godina prošloga stoljeća skupinu ljudi iz različitih područja (arhitekture, ekonomije, medicine, pravosuđa, politike, poljoprivrede, prosvjete, šumarstva, umjetnosti…) spojila je ideja da se učini iskorak na kulturno-umjetničkom planu Nove Gradiške.
Skupština općine Nova Gradiška, na inicijativu profesora Milana Kladara, tadašnjeg direktora Narodnog sveučilišta „Matija Antun Relković“, osnovala je Likovnu koloniju „Strmac“. Tako je 21. svibnja 1971. postao datum od velikog značaja za kulturu novogradiškog kraja. Naime, toga su dana doneseni Osnovi za rad Likovne kolonije „Strmac“ (danas bismo rekli osnivački akti). Čitajući ih, jasno je da je riječ o vrlo ambicioznom, razrađenom i nadasve kvalitetnom projektu čiji je začetnik, ujedno i predsjednik Odbora akademski slikar Ferdinand Kulmer. On je zajedno s prof. dr. Matkom Peićem, akademskim slikarom Jozom Jandom i samoukim slikarom Josipom Pintarićem činio prvu komisiju koja je pozivala umjetnike na Koloniju. Ostali članovi Odbora bili su dr. Dušan Čalić, Antun Duhaček, dr. Dušan Džambas, inž. arh. Miroslav Prpić, prof. Augustin Žugaj, Franjo Samardžić. Kroz dva mjeseca, kolovoz i rujan, koliko je trajala Kolonija, izmjenjivale su se grupe umjetnika koji su nakon njezina završetka zajedno izlagali na izložbama koje su se u pravilu održavale tekuće godine povodom Dana Republike (29. studenoga). Obveza svakog umjetnika bila je donirati po jedan od izloženih radova dok je još jedan bio otkupljen, a sve za stvaranje suvremene galerije slika u Novoj Gradiški. Uz veliku lokalnu podršku godinama se formirao fundus galerijskog odjela. S pravom treba naglasiti kako je dobar dio radova – muzejskih predmeta današnjeg galerijskog odjela, prikupljen i otkupljen upravo kroz četrnaest saziva Kolonije „Strmac“. Kolonija je važna i u širem smislu upravo zato što se njezino osnivanje poklopilo s osnivanjem muzejske ustanove.
Naime, nakon više neuspjelih pokušaja još od četrdesetih godina, 9. ožujka 1971. na sjednici Skupštine općine Nova Gradiška doneseno je rješenje o osnivanju Zavičajnog muzeja.[1] 1972. u sklopu Narodnog sveučilišta „Matija Antun Relković“ s radom je počela muzejska ustanova pod nazivom Zavičajni muzej i galerija „Kerdić“. Muzejskom ustanovom (kompleksnog tipa) Nova Gradiška i šire novogradiško područje dobilo je, formalno i sadržajno, mjesto koje je svojim postojanjem uvelike pridonijelo razvoju svijesti o kulturi, umjetnosti i značaju baštine našega kraja. Važna je i činjenica da se za Novu Gradišku i njezin kulturno-umjetnički iskorak čulo i mnogo dalje. Kroz insprativna druženja umjetnici su sa sobom u svoje sredine nosili dobre vijesti. U tom kontekstu spomenut ću i gotovo redovita gostovanja izložbi Kolonije „Strmac“ u tadašnjoj Galeriji umjetnosti u Vinkovcima gdje je vinkovačka publika mogla uživati u djelima slikara najstarije likovne kolonije na prostoru Slavonije.
S obzirom da su na Koloniji sudjelovali umjetnici iz cijele tadašnje Jugoslavije, Ferdinand Kulmer je prilikom njezina koncipiranja vjerojatno imao na umu činjenicu da je Nova Gradiška sredina u kojoj i za koju su živjeli stanovnici različitih nacija, religija, svjetonazora. Kulmer je osim svog velikog doprinosa likovnoj umjetnosti bio i pedagog, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Upravo je kroz pedagoški aspekt, kako studentima na Akademiji tako i svojim zemljacima, htio prenijeti dobrobit i potencijal koju umjetnost ima u sebi. Krenuvši u ovaj u organizacijskom i sadržajnom smislu složen projekt, zasigurno nije smatrao da je kao takav rezerviran samo za velike urbane centre i njegovu publiku. Baš naprotiv, vjerovao je da i publika u manjim sredinama zavrjeđuje sadržaj visoke umjetničke vrijednosti.
Spomenuta različita struktura stanovništva Nove Gradiške, uvjetno rečeno, tada se preslojavala i kroz Koloniju uz mnoštvo različitih umjetnika iz različitih sredina na jednome mjestu. Ukupno gledajući, njihova različitost nije se očitovala samo po tehnikama i načinima promišljanja o umjetnosti. Različite generacije, koje su i u umjetnosti toliko puta bile okarakterizirane kao sukob starih i mladih, ovdje su sliku umjetnosti gradile zajedno.
Prvih deset godina Kolonija se održavala svake godine, no kasnije, od 1981. do 1985., odlukom Odbora Likovne kolonije „Strmac“ dogodila su se bienalno tri saziva da bi se još jedan, posljednji, održao 1988. godine. Kroz ukupno četrnaest organiziranih kolonija Nova Gradiška je primila stotinu i jednog umjetnika. Svi oni, akademski obrazovani umjetnici, djelovali su uglavnom u velikim, a dio njih i u manjim urbanim sredinama, izlagali su u eminentnim muzejsko-galerijskim prostorima te su bili nagrađivani. Svaki od njih donio nam je dio svoje borbe, što iz meteža velikih gradova s velikom umjetničkom konkurencijom, što onih ožiljaka zadobivenih u previranjima sa samim sobom. Gore navedeno ukazuje na činjenicu kako umjetnici nisu bili uvjetovani stvaranjem, slikanjem ambijenta u kojem su se nalazili, mada je nekima i on poslužio kao motiv. Sloboda stvaranja i prezentiranja bila je zajamčena svakom umjetniku bez obzira otkuda on dolazio i koliko staža na likovnoj sceni imao. U godinama djelovanja Kolonija je bila važan društveni događaj od kojeg nije „profitirala“samo publika nego i sami umjetnici. Kroz međusobnu razmjenu iskustava i promišljanja o umjetnosti, možda još važnije u susretu s tom istom publikom na završnoj izložbi, ali i u gradu, u našim selima, na poljima, u tvornicama koje su posjećivali za trajanja Kolonije stekli su iskustva koja su ih sve (i publiku i umjetnike) nadahnjivala u njihovu daljnjem življenju i radu.
Bez obzira na pedesetogodišnji protok vremena i velike društveno-političke mijene koje su se u tom vremenu dogodile, vidimo da su motivi borbe za humanije društvo još uvijek aktualni. I danas se teži slobodnom društvu u kojemu različitost nije prijetnja nego nadogradnja, u kojemu je individualac prihvaćen i u kojemu toliko puta spomenuta različitost ipak veseli. Kulturno-umjetnički iskorak koji je napravljen prije pedeset godina, započet riječju, iza sebe nam je ostavio djela – dobre i čvrste temelje za daljnju izgradnju novih sadržaja i novih spoznaja. Likovna kolonija „Strmac“ svojevrstan je pokazatelj i pravac kako umjetnost, nadodat ću i baština, mogu pridonijeti razvijanju boljeg, čovječnijeg društva.
[1] Vesna Kolić Klikić, Ostaci Muzejske zbirke – začeci sadašnjeg Gradskog muzeja, Nova Gradiška, 2002., str. 8.
