Za rubriku “NAŠE ZDRAVLJE” piše mr.sc. Dragoljub Kocić, dr. med. internist, emeritus
Ima li zdravstvena zaštita u državi za cilj bolje zdravlje naroda, onda bi kao prvo trebalo znati točno u kakvom je stanju „narodno zdravlje“ u svakoj dobi. Zna li se danas i da li se prati zdravlje naroda? O tome temeljnom zahtjevu se danas ne govori i mislim da je stvarno stanje nepoznato, jer se raspravlja samo o financijskom stanju i kako održati sustav zdravstva. Sustav zdravstvene zaštite je jedan od najkompliciranijih i najkompleksnijih sustava u državi.
Brzi razvoj medicine, farmaceutske industrije, zdravstvene tehnologije i opreme, kadrovska dugotrajna edukacija i specijalizacijska razgranatost, najnovija tehnologija, brojnost profila kadrova koji sudjeluju u zaštiti, komplicirana izgradnja zdravstvenih objekata, sustav financiranja i cijene u zdravstvu, prava i dužnosti osiguranika i djelatnika u zdravstvu, nagrada za redoviti i nužan prekovremeni rad. Izvanbolničke djelatnosti i hitna služba, dostupnost zdravstvenim uslugama i dugo čekanje na preglede još više kompliciraju i otežavaju stanje. Sve veći je problem javnog zdravstva pitanje privatne prakse u uvođenje iste u sustav.
U vrijeme početka XX. stoljeća harale su zarazne bolesti. Pojavom akademika profesora Andrije Štampara napredovala je socijalna medicina i otkrivala koje su bolesti bile najveći problem pa su se detekcijom takvog stanja poduzimale potrebne adekvatne mjere.
Primjerice pojava trahoma tražila je izlazak na teren i otkrivanje pregledom pučanstva otvaranje trahomske ambulante i nestalo je trahoma pa i troškova. Pojava tuberkuloze je rješavana tako da su osnivani ATD dispanzeri i otvarale se bolnice (Strmac) i zdravlje u narodu poboljšalo a problem skoro nestao do danas i na to se ne troši novac. To su bile prave REFORME!
Ništa manje danas nisu važne nezarazne bolesti koje su u porastu, ali im se ne pristupa na sličan način, a težnja sve većoj privatizaciji još više komplicira rješenja i sve se svodi na : “Ima li novca ili nema!“. Stanje ostaje uvijek isto i nažalost sve teže i kompliciranije uz nezadovoljstvo svih, a ustvari nikakva REFORMA se ne provodi iako se o njoj govori.
U vrijeme A. Štampara nije postojao HZZO preko kojeg se financira danas zdravstveni sustav, pa je još kompliciranija situacija s njegovim nepotrebnim posredništvom u sustavu. Pitanje je je li takav način dobar i preskup ili uopće potreban? Novac za zdravstvenu zaštitu treba imati država i ona brinuti o zdravlju naroda gdje, kada i koliko će trošiti da unaprijedi zdravlje svoga naroda i uštedi ukidanjem neplaćanja nepotrebnog HZZO-a. Dakle da država započne provoditi zdravstvenu politiku i reformu!
Zašto o tome govorim? Zato što je stanje sve gore i gore, dugovi rastu i ne vidi se rješenje. Ne vjerujem da odgovorni ministar može odgovoriti koji od problema mu je danas najvažniji, najskuplji i ima li prijedlog kako ga rješavati? O tome se niti od jednog nije moglo čuti!
Primjerice danas treba kazati jesu li dijabetes, infarkti, maligne bolesti, moždani udar,. rak ili neke druge one bolesti koje treba analizirati, jesu li u porastu, koliko se na svaku troši lijekova, koje lijekove, koliko dana budu u bolnici, koliko gangrena ima godišnje i nakon toga donositi mjere i reformirati. Takve rasprave danas nema i ne pokušava se promijeniti način. A zaboravilo se na socijalnu i preventivnu djelatnost u medicini. Bez promjene pristupa neće biti boljeg stanja niti boljeg narodnog zdravlja.
Za 27.10.2019. mr.sc. Dragoljub Kocić, dr. med. internist, emeritus
