I dok se još uvijek virus Covida-19 kreće brzinom i jačinom zvuka, poduzetnici zbrajaju štete uzrokovane upravo tim nenadanim uzrokom, koji ostavlja traga na sve sfere društva, a osobito one koji stvaraju svakog dana dodanu vrijednost – kako za sebe, tako za svoje radnike i njihove obitelji ali i na društvo u kojem žive.
Nakon pomoći države poduzetnicima od ožujka ove godine, kada smo prvi puta doživjeli opće zatvaranje svih aktivnosti (osim onih neprijavljenih klubova koji su imali takvu privilegiju), do ovog trenutka, još uvijek se „patimo“ u poduzetničko-financijskom smislu s usklađivanjem otpisa određenih doprinosa.
Tako tvrtka od 60 radnika ima stvoren dug, za koji ne znamo od kuda je nastao – jer mi parametre znamo, a oni glase:
- broj radnika za koji je tražena potpora (i dobivena) x iznos minimalne plaće isplaćene plaće prema svakom radniku (3.250,00 ili 4.000,00 kn) x stopa doprinosa – račun je jednostavan!
Ali otkako treba doći na vidjelo suradnja između službi – napose HZZ-a i porezne uprave, mi u računovodstvima dobili smo posebne zadatke – uskladiti nešto za što nitko od naših poduzetnika niti nas samih nije odgovoran. Prilikom puštanja mjera na snagu i u provedbu – već u početku sam napomenula da će to biti novi administrativni udarac na poduzetnike, ali dobih tada „packu“ – rečeno mi je kako je procedura jednostavna i da nisam nikako u redu što takvo što uopće i naglašavam.
Eto promišljala, pomišljala ili radila, vrijeme bespovratno investiram na:
usklađenje stanja između porezne i HZZ-a – koji prebacuju „lopticu“ uvijek na onog drugog, baš kao u vrtiću „mir, mir,mir, nitko nije kriv, ava, ava, ava, nitko nije krava“; usklađujem kartice s lokalnim upravama u vezi komunalnih naknada i oslobođenja – pa se pukim „čudom“ dogodi da je zaboravljeno zaduženje za par godina – ali oni to tako mogu – kao da poduzetnik može odjednom se sjetiti da nije fakturirao svoje usluge ili proizvode od prije dvije godine – pa eto sada će – neka se nađe – kažu da revizija ionako daje „pozitivno“ mišljenje na takve „zaboravljene“ proračunske rashode. Oni smiju – moj poduzetnik ne smije – dapače i po džepu će ga opaliti, a mi u računovodstvu neka mislimo kuda ćemo s takvim „zaostalim“ rashodom (trošak prošlih razdoblja – možda i kaznu dobije zbog tuđeg nemara, pa će platiti duplo u vrijeme kada je pritok novčanih sredstava smanjen).
Ako išta volim u Lijepoj našoj to je nedjeljni komentar zbivanja poznate nam novinarke Ivane Pezo Moskaljov, u nedjeljnom Dnevniku – tako se ja osjećam dok radim ove silne administrativne poslove za koje moraš okrenuti 100 telefonskih brojeva i nemali broj mailova da bi dobio odgovor ne znam – znaju oni drugi.
U nadi da ću se izvući iz nepotrebnih administracija te posvetiti rezultatima i unapređenjima svojih klijenata sa strepnjom očekujem nove Zakone koji kucaju na vrata s početkom iduće godine – ako uopće na 0,00 svedemo i ovu.
Mirela Relković #proknjizime
