Gradski muzej Nova Gradiška pozivam vas da nazočite otvorenju izložbe mlade novogradiške umjetnice Karmen Delač.
Otvorenje će se održati u srijedu, 2. ožujka, spočetkom u 19 sati u Gradskom muzeju Nova Gradiška.
Put (ne)sigurnosti
O tome što je likovna umjetnost i što mi kao pojedinci i društvo u cjelini imamo od nje same – možda možemo potpisati kako imamo upravo ovo: pitanje. Gotovo nikada i ni u čemu odgovore na njih ne dobivamo odmah i sada nego se za njima na svakojake načine traga. Karmen Delač je nakon zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna nastavila svoje formalno obrazovanje u sferi umjetnosti upisavši Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Dugogodišnjim školovanjem u umjetničkim obrazovnim institucijama opskrbila se alatima za koje vjeruje kako će joj biti od pomoći na (pro)putovanju i traganju za odgovorom na gore postavljeno pitanje.
Na ovoj, njezinoj prvoj samostalnoj izložbi u Novoj Gradiški, radovi su do kojih je došla uz pomoć slikarskih alata. Podloga, kistovi i boja kao osnovno slikarsko sredstvo očito joj (za sada) pružaju dovoljno mogućnosti za izražavanje. Polazi od konkretnih i promatraču čitkih motiva prirode tj. pejzaža. Bitnim držim napomenuti kako svoje slike ne stvara po promatranju – pleneristički, nego upijeno i doživljeno (iz prirode, a ponešto i iz društva) po sjećanju prenosi na razne slikarske podloge unutar ateljea.
Spomenuti konkretan, prepoznatljiv motiv (drveća, neba, zemlje…) „napušta“ kroz stilizaciju, apstrahiranje, redukciju, modelaciju i modulaciju boje. „Kako“ u njezinim slikama nadilazi ono „što“. Ovdje ću spomenuti i nanose boja koje su negdje nježni lazurni, a drugdje dinamični pastozni. Sve navedene elemente valja osvijestiti prilikom promatranja djela jer ćemo na taj način lakše „dokučiti“ njihova značenja, a onda i pitanja koja postavljaju. Pristup postupnog prelaženja s realističnog motiva bilo da je riječ o portretu, figuri, animalističkom motivu, veduti ili pejzažu (što je kod Karmen najčešće slučaj) na neprepoznatljivo / apstraktno, česta je pojava u povijesti umjetnosti. Ono što je nešto manje prisutno u dosadašnjoj umjetnosti je ponovni povratak realističnom motivu – pogotovo u relativno kratkom vremenskom periodu. Takva pre-slikavanja nipošto nisu dodvoravanje publici i možda ćemo ih olako s negativnim predznakom okarakterizirati kao svojevrsna vrludanja. No nešto drugo je zasigurno autorici bitnije. Činjenica da su te preobrazbe, u oba smjera – od figuracije ka apstrakciji i natrag, sam čin slikanja, put koji autoricu, kako u razgovoru sama tvrdi, odvodi u stanje sigurnosti.
Sigurnost. Nije li svojevrsni imperativ svakog ljudskog bića biti siguran? Danas u ovom brzojurećem vremenu uz sva tehnološka pomagala i odmagala sigurnost izgleda kao neka daleka, gotovo nedostupna, dimenzija. I dok ju na razini materijalnog (u obliku kakva zaklona: kuće, stana, odjeće, automobila…) nekako i dostignemo, nameće se pitanje kako doći do one unutarnje, onostrane, teže vidljive sigurnosti. Da bi se do te sigurnosti došlo ljudi su se od pamtivijeka povlačili u osamu. U nedostatku planina i mora putem umjetnosti su zakoračili u neki drugi svijet. Taj svijet i nije daleko od njihova tj. od njih samih. Zasigurno da je na putu življenja zbog zatrpanosti svakojakim ispraznim sadržajima postao manje vidljiv. Ova izložba neka i umjetnici i nama posluži kao alat za daljnjim traganjima za odgovorima koja življenje nameće.
