Turistička zajednica grada Nove Gradiške poziva vas na predstavljanje knjige „Od prvog koraka do štapa“ autora dr. Dragoljuba Kocića.
Promocija će se održati 26. veljače u 18:00 sati u prostoru Turističke zajednice grada Nova Gradiška.
Donosimo vam predgovor knjige kojeg je napisao prof. Ivan Slišurić.
TRAGOM RIJEČI
Zanimljiv je napis dr. Dragoljuba Kocića.
Sadržajno opsežna panorama njegova života od djetinjih dana i odrastanja u Nišu, do kasnijeg školovanja, studija medicine u Zagrebu i liječničke prakse u Slavonskoj Požegi i Novoj Gradiški. U ovom je gradu i osnovao obitelj i, uglavnom zadovoljan ljudima u okolici, otisnuo se u duge mirovinske godine.
Pročitao sam pregršt njegovih zapisa koje je kanio objaviti kao kratku prozu, priče. No, književne su ambicije zgasle, i on se uhvatio u koštac s pričom o životu i djelu jednog liječnika.
Napisao je sadržajno, pa, mjestimice, i stilski zrelo i obilno biografsko štivo koje će u našem gradu i liječničkoj sredini naći zahvalne čitatelje.
Preda mnom je, dakle, panorama vremena i prostora, s društvenim sredinama i ljudima različitih sudbina. Ne bih se upuštao zadirati u tako obilno doživljajno i jezično tkivo; sve je rečeno u prilogu u ovoj knjizi. Stoga ću samo natuknuti, znajući da je autor imao i književnih ambicija, ono što u ovoj pripovijesti nije neophodno za temu i smisao teksta.
Prvih desetak redaka (imena uglednika iz svijeta politike, znanosti i umjetnosti) je suvišno. Gospodin Kocić piše: “Sve njih istaknem kao svoje vršnjake kad me u šetnji gradom, zaustave i pitaju koje sam godište.”
Ne vjerujem da je pisac šetao gradom s Umbertom Ecom, npr. ili Gorbačovim.
Ima podosta opširnosti što remete tijek i smisao priče, što će i čitatelji primijetiti. Doduše, autoru je bilo teško izostaviti neki lik ili događaj. Razumljivo je da je u djetinjstvu volio majku zbog briga za njega i obitelj pa je dugo, gotovo danima, sjedila za šivaćim strojem. Stoga je dječaku u odrastanju bio naročito drag ovaj lik, pa je ponešto razvučen opis njena rada.
Dakako, u moru života između djetinjstva u Nišu i umirovljeničkih novogradiških godina, toliko je lijepih i teških trenutaka, ljudi i njihovih sudbina, radosti i tuge! U vrtlogu trajanja nije se lagano držati provodne, funkcionalne niti u priči.
Znam dr. Kocića. I ja sam mu bio, povremeno, pacijent. Cijenio sam ga zbog poznavanja medicinske struke, odnosa prema bolesnicima. Bio je ožalošćen ako nije mogao pomoći bolesniku, a radostan, sijao bi od zadovoljstva, ako bi za nečiju bol našao lijek. S kolegama je također bio odan prijatelj i suradnik.
Kao nadobudan gimnazijalac objavio sam knjigu kratkih proza. U jednoj je bila riječ o stradanju jedne židovske porodice u mom selu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Doktor Kocić je to pročitao i sjetio se sličnog prizora u rodnom Nišu. Bio je potresen grubom scenom u kojoj njemački vojnici izbacuju iz ugledne trgovačke kuće djecu i starce i odvoze ih u logor.
Moram reći da je tkivo ovog napisa prožeto i ponekom rečenicom, scenom, dijalogom, u kojima glavni junak barata stilski jedrim izričajem, zanimljivim usporedbama, slikom.
Tko zna, bude li zdravlja i vremena, dr. Kocić bi svoje čitatelje i kolege mogao iznenaditi i književno zrelijim tekstom. Vrstan liječnik je i ovom biografijom oduševio svoju porodicu, rodbinu i prijatelje, ali i čitatelje, osjećajem za istinu i pravdu, čovjekoljubljem i dobrotom.
IVAN SLIŠURIĆ
