Danas, 14. veljače, slavi se Valentinovo – praznik ljubavi! Poklanja se cvijeće, čokolade, darovi. Zašto baš 14. veljače?
Slavljenje Valentinova potječe od starorimskog slavlja zvanog LUPERKALIJA.
Rimska božica vatrene ljubavi – Juniona svake je 15. veljače organizirala slavlje na koje su pozvani mladići. Iz bubnja su se izvlačile ceduljice s imenima djevojaka. Zbog takvih putenih zbivanja CRKVA je poticala slavljenike da zamjene svoja imena imenima svetaca, ali nije naišla na odaziv među Rimljanima i ubrzo je zamjena zaboravljena. Crkva je ipak bila uporna i zamijenila takvo puteno slavlje „romantičnim ritualom“ jer su ti poganski elementi predstavljali uvredu, a u ljubavi nema ničeg pogrešnog. Odabran je samo jedan svetac, sveti Valentin, koji je živio u celibatu i bio nevješt u ljubavi.
Prema legendi, rimski car Klaudije I. donio je 270. godine Zakon kojim je zabranio sve buduće zaruke i brakove jer su oženjeni muškarci bili loši vojnici i nisu htjeli ostavljati svoju obitelj i ići u rat. Talijanski svećenik Valentin nije se slagao s carevom odlukom pa je u tajnosti održavao vjenčanja. Saznavši za kršćanskog svećenika, car je pobjesnio i osudio ga na smrt. Međutim, dok je bio u zatvoru, upoznao je kćer tamničara, slijepu Juliju i zaljubio se. Njoj se tada čudom povratio vid! Čekajući na izvršenje kazne, Valentin, budući mučenik i svetac, svojim je štićenicima slao pisma iz zatvora i poruke ljubavi! Zbog toga su ga izbatinali, kamenovali i odrubili mu glavu.
Uobičajenim izvlačenjem ceduljica, nakon čega su parovi razmjenjivali znakove ljubavi i darivanja, u Rimu su se nastavili stari običaju luperkalija. Parovi nisu više međusobno razmjenjivali darove već je to postala obveza samo muškaraca što je ostalo do danas. Sveti Valentin je smaknut 14. veljače. Taj dan je posvećen njemu, svetom Valentinu – zaštitniku zaljubljenih i ljubavi.
Darivanjem se želi postići iznenađenje osobe koju darujemo. Ono mora biti s ljubavlju. Često je teško izabrati dar i u toj želji može se pogriješiti. Postoji priča kako je mladić prodao sat svojega djeda kako bi djevojci kupio kopču za kosu, a ona odrezala svoju dugu kosu i prodala je da mu kupi lanac za sat. Tako je darivanje postalo razočarenje i izazvalo stres.
Bolje je pokazati pažnju i naklonost jednom ružom nego se nadmetati skupocjenim darovima što mnogi danas čine.
Sveti Augustin kaže: “Onaj tko se izgubi u svojoj strasti manje će izgubiti od onog koji izgubi strast!“. U iskazivanju ljubavi potrebno je nešto drugo i više nego dar. Možda je jedna pjesma, kao znak ljubavi, vrjednija.
Osim ljubavi prema voljenoj osobi postoji i ljubav prema prijateljima. Francuski pisac Francoise kaže: “Koliko god je rijetka istinska ljubav još je mnogo rjeđe istinsko prijateljstvo!“, a posebice ono koje dugo traje. Nije važno pokazati ljubav samo 14. Veljače, nego je ljudima potrebno mnogo više trajne ljubavi i razumijevanja.
Voljeni ljudi vole druge ljude i to šire oko sebe pa su i psihički i fizički zdraviji od ljudi koji ne znaju za ljubav.
Mladež danas šalje poruke mobitelima, pa se iskazivanje osjećaja prema drugoj osobi bitno promijenilo. Većina stvari u nama i oko nas je promjenjiva i to treba prihvatiti i ne patiti zbog toga. Sretan je onaj tko zaboravi ono što se ionako ne može promijeniti. Ovo važi naročito za gubitak ljubavi i „nesretne ljubavi“ jer slijedi razočarenje, patnja, depresija, bol, gubitak zdravlja, a ponekad čak i samoubojstvo.
Potreba za ljubavi je neograničeno velika u svakomu od nas, a posebice u djeci. Pojam ljubavi u odnosu između muškarca i žene je jedno, ali je pojam ljubavi vrlo širok pojam i neophodan u brojnim ljudskim djelatnostima što često zaboravljamo. Nema ni vjere bez ljubavi.
Mnogi pjesnici ne bi mogli pisati pjesme bez ljubavi prema poeziji ili za onoga komu svoju pjesmu posvećuju. Profesor Slišurić u svojoj pjesmi kaže: “Raduj se svakom dašku stvari – gibanju postojanja!“ Treba uživati u ljubavi prema prirodi, književnosti, cvijeću, slikarstvu, vjeri, domovini, glazbi, zdravom i sretnom životu, svojim bližnjima, svojoj djeci, roditeljima, voljenoj i svemu oko nas. Ta ljubav nam daje snagu, zdravlje i glavni je pokretač čovjeka. Pjesnik Enes Kišević u pjesmi kaže:
„Ljubav čista kao sunce zna da voli,
Sunce ne učini nikom boli.“
Katarina Juras iz Cernika ovako izražava ljubav u svojoj pjesmi:
Voljela bih da ti budem netko
U jednom divnom sutra,
Voljela bih da ti budem netko,
Netko koga ti misliš,
Netko koga ti želiš,
Netko koga ti cijeniš, netko za koga ti živiš,
Pokloni mi cvijet, pokloni mi ljubav,
Cvijet sjajan kao sunce, cvijet rumen kao krv,
Cvijet topao kao ljubav, cvijet mirisav kao polja,
Cvijet šaren kao livada, cvijet tajanstven kao more,
Pokloni mi cvijet, pokloni mi ljubav,
Cvijet vječan kao život,
Cvijet za naše mlade i naše stare dane
O ljubavi je mnogo rečeno i napisano i ne treba dokazivati da ljubav može djelovati na duševno zdravlje ljekovito, vrlo pozitivno, ali i negativno. Poznato je da je LJUBOMORA normalna pojava – posebice kod male djece, ali može postati i teška duševna smetnja. Takozvana patološka ljubomora, kao sindrom negativnih emocija, izražava se kao negodovanje, zavist, uzbuđenje, duševna bol, bijes, agresija. Ona nastaje zbog stvarnih ili pretpostavljenih naklonosti koju voljena osoba pokazuje prema drugima ili drugi prema njoj. Ona može jako zagorčati život i uništiti psihičko zdravlje. Ljubomora je jače izražena kod alkoholičara i narkomana, pa može postati fatalna za drugu osobu. Ljubomora može razoriti brak, dovesti do negativnog pristupa u odgoju djece, nasilja nad ženama i djecom što je danas u porastu i čini velik problem za društvo. Zbog neostvarene ljubavi ljubomora može preći u agresiju i mržnju. Ljubav se ne može naručiti ni kupiti. Zagrljaj i poljubac imaju veliku važnost koju često zaboravimo.
Ljubav se mora trajno razvijati, uzgajati kao vrt jer inače nestane. Psihičko stanje bez ljubavi je bolesno stanje organizma one osobe u kojoj ona ne postoji, a onda u njoj živi mržnja!
Od djetinjstva, zbog dobrog zdravlja, treba poticati ljubav u djeci i učiti ih da vole. Temeljni pokretač u životu ljudi, kako smatraju psiholozi, je potreba da budemo voljeni i da volimo! Tu potrebu i motivaciju kod ljudi ne treba nikada zaboraviti jer bi psihičko zdravlje takvih osoba bilo znatno bolje pa bi i cijeli svijet bio bolji.
Danas se ljubav izražava na drugi način. Zbog današnjeg načina i tempa života sve se promijenilo, pa se, eto, samo za Valentinovo sjetimo izraziti ljubav. To sigurno nije dobro. Zato razvijajmo svakodnevno, kao prirodnu potrebu, djelatnosti i postupke koji će, održavajući ljubav u nama, utjecati bolje na naše zdravlje.
Naša pokojna sugrađanka Ivana Pavičić napisala je pjesmu „Sreća“ koja pruža puno ljubavi i optimizma za dobro zdravlje. Evo te pjesme za kraj:
Tragamo za njom, a ona je tu oko nas
Na dohvat ruke
Okreni se i pogledaj
Bezazlene dječje oči
Njegov dodir u noći
Osmjeh prijatelja i
Još mnogo sitnih želja
Cvijet u tvojoj ruci
Napisana pjesma
Čine mozaik koji se zove sreća
Ne ispuštaj ga iz ruke
Ugradi ga u svoje srce
I ono će veselo kucati
I odagnati muke.
U nedjelju 14. veljače poklonite ljubav, a ne samo dar.
Piše: mr.sc.Dragoljub Kocić, dr.med. Internist emeritus
