Jučer u 19 sati, u prostoru i organizaciji Gradskog muzeja Nova Gradiška, otvarena je izložba umjetnice Nine Ivančić pod nazivom “Duhovi I V”. Izložbu su otvorili viši kustos muzeja Miroslav Pišonić, autorica i Vanja Babić koji je prisutnima dao svoj osvrt na temu izložbe i upoznao ih s autoričinim umjetničkim djelovanjem o čemu ćete više čuti u VIDEO ZAPISU u nastavku.
Nina Ivančić rođena je u Zagrebu 1953. godine. Diplomirala je slikarstvo u klasi prof. Šime Perića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. godine. Polaznica je Majstorske radionice Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera u Zagrebu od 1977. do 1979. godine. Fulbrightova je stipendistica za poslijediplomski studij slikarstva (MFA Program in Painting) na Columbia University u New Yorku 1986. – 1987. godine. U sklopu Fulbrightovog programa radi u biblioteci Guggenheim muzeja u New Yorku (Research and practical training od 1987. do 1991. godine). Živi i radi u New Yorku od 1986. do 1993. godine. Od 1999. profesorica je na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Od 1977. godine intenzivno izlaže na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Njezin rad popraćen je s više nagrada, velikim brojem bibliografskih jedinica, nekoliko TV filmova, a radovima je zastupljena u privatnim i javnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.
Nina Ivančić u svoje slikarstvo motive brodova počinje intenzivno uvoditi tijekom prve polovice posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća, otprilike u vrijeme povratka u Hrvatsku nakon sedmogodišnjeg života i rada u New Yorku. Bili su to akrilici na platnu ili papiru s prikazima nekih posve konkretnih brodova, do te mjere konkretnih da će se naslov slike u pravilu poklapati s podatkom o imenu pojedinog plovila i/ili njegovim tipom. Ali takvoj konkretnosti usprkos, ovdje nipošto nije moguće govoriti o realizmu. Štoviše, radilo se o slikarskom promišljanju odnosno konceptu gotovo posve suprotnom svim bitnim realističkim odrednicama. Nina Ivančić je, naime, brodove prikazivala tek kao tamne siluete na svijetlim neutralnim pozadinama, a navođenje njihovih imena i tipova ukazivat će na stanovitu emotivnu distanciranost, apsolutnu osviještenost te radikalno racionalan pristup. S druge strane, zahvaljujući odsustvu bilo kakva kolorita, a također i eteričnom “lebdećem” ugođaju, isti brodovi mogu djelovati i pomalo nestvarno, poput kakvih duhova. Opisanim slikarskim postupkom Nina je, zapravo, motiv broda svela na formulu, pa čak i svojevrsnu ideju što prethodi potencijalnoj materijalizaciji. Prikazi brodova iz 90-ih godina označili su, dakle, autoričin novi te nadasve indikativan pomak unutar poetike neekspresionizma, u njezinu radu nazočne još od slika geometrijske provenijencije nastalih u New Yorku.
I u ovome stoljeću Nina Ivančić nastavit će s variranjem i razrađivanjem motiva brodova, pritom i dalje dosljedno inzistirajući na neekspresionističkom izričaju. Tako će najprije 2005. izraditi od forexa izrezane te u crno obojane siluete pojedinih – također posve konkretnih – brodova predviđene da ih se s malim odmakom aplicira na zid, da bi 2020. izvela ovom prigodom izložen fascinantan ciklus crteža u tehnici olovke na papiru. I dok je u akrilicima na platnu odnosno papiru s prijelaza prošloga u ovo stoljeće, kao i u limenim siluetama što su odmah potom uslijedile, svoje brodove prikazivala mahom posredstvom kompaktnih tamnih ploha, svodeći ih – već je rečeno – na siluete, u ovim crtežima, naprotiv, autorica ih tretira isključivo linijski, dakle posve istanjeno, a egzaktnom isticanju konkretnih imena ili tipova pridodat će još i precizan podatak o njihovoj dužini. Riječ je, zapravo, o principu posve srodnom tehničkim crtežima, samo što Nina Ivančić brodove dosljedno prikazuje isključivo iz bočne vizure, a ne u tlocrtu ili sprijeda. Ovdje možda nije na odmet, usporedbe radi, spomenuti i njezine ranije nastale te crtežima brodova nadasve srodne crteže aviona izvedene u tehnici ugljena na papiru, u kojima su letjelice, za razliku od plovila, prikazane tlocrtno ili odozdo. Umjetnica vjerojatno odabire onu vizuru koja po njezinu mišljenju u najvećoj mjeri ističe karakteristike odabrana motiva. Avione u letu doživljavamo, naime, najčešće odozdo, a brodove na pučini promatramo uglavnom s boka. U svakom slučaju, preciznost izvedbe koju Nina Ivančić demonstrira u svojim crtežima brodova (aviona također) doista je fascinantna. Svaka povučena linija ekstremno je funkcionalna u smislu donošenja određene vizualne informacije, a umjetničin rukopis odiše strpljenjem, disciplinom i smirenošću, uz radikalan izostanak bilo kakvih sjenčanja ili šrafura. Nema nikakvih improvizacije, ovdje se radi o strogo kontroliranom stvaralačkom procesu. Također, valja upozoriti kako autorica svoje nacrtane brodove – baš kao i one naslikane odnosno od forexa izrezane – dosljedno i bez iznimke prikazuje integralno, čineći tako vidljivima oba njihova dijela, kako nadvodni tako i onaj podvodni.
Način na koji Nina Ivančić tretira motive brodova mogli bismo interpretirati i kao svojevrsne aproprijacije postupaka karakterističnih za projektne biroe. Inzistirajući na dokidanju bilo kakvih naznaka prikazivačkog subjektivizma, pri čemu će umjetnička interpretacija biti posve integrirana u idejni koncept, ovoj umjetnici uspijeva ostvariti doista začudnu razinu autorske osobnosti na kakvu i izvan hrvatskih okvira rijetko nailazimo.
VANJA BABIĆ
