Sinoć u 19 sati u izložbenom prostoru Gradskog muzeja Nova Gradiška, kako smo najavili, otvorena je izložba mlade umjetnice Nine Martić pod nazivom Vagilni bentos. Naime, riječ je o specifičnim radovima na temu morskih dubina, odnosno morske flore i faune čime je umjetnica fascinirana još od djetinjstva, a svojim radovima prikazala je kako je prirodno okruženje dubine plavetnila i života u morskim bespućima pretvorila u zaista zanimljive eksponate.
Izložba je otvorena do 29. ožujka.
- Više o tome je u daljnjem tekstu napisao Miroslav Pišonić, a snimku izjave autorice i moderatora izložbe također pogledajte u nastavku:
Miroslav Pišonić
U dijelu teksta kojim se Nina Martić javila kako bi izlagala u Gradskom muzeju Nova Gradiška stoji: Vagilni bentos naziv je serije radova Nine Martić o specifičnim mobilnim životinjskim i biljnim organizmima iz grupe Bentos (grč. βένϑος: dubina) koji žive na dnu mora ili slatkih voda. Smještena između tekstilnih i umjetničkih djela, serija je nastavak kreativne igre čiji je impuls proizašao iz istraživanja mobila Alexandera Caldera.
Dok sam čitao spomenuti tekst, posebno mi se urezala riječ dubina. A ovaj tekst, cijenjeni čitatelju, nije formiran kao klasični kunsthistoričarski tekst. Više bih ga definirao kao tekst promatrača kojega je promatrano navelo na promišljanje. Znaju neki reći da umjetnost upravo tomu i služi – da, između ostalog, navede ljude na razmišljanje. Ukoliko taj segment izostane, govorimo samo o pukoj dekoraciji.
Otvorenost rada Nine Martić poziva nas na vlastitu interpretaciju, stoga evo jedne.
Uzmemo li dakle riječ dubina kao onu koja u sebi nosi preneseno značenje kvalitete nečega (materijalnog ili nematerijalnog), onda nam, vjerujem, neće biti teško zaključiti kako u ovovremenskom, površnom i brzo mijenjajućem svijetu za nju baš i nema mjesta. Gotovo jedino gdje ta riječ danas dobro stoji je duboki glib površnosti koji obuzima, preplavljuje gotovo sve segmente našega postojanja. Uobičajeno je da dubinu i visinu promatramo i shvaćamo kao suprotnosti. U ovom kontekstu, u kojem pokušavam sagledati Ninin rad, dozvolite mi da im dam isto značenje. Njima se kao suprotnost nameće jedino površina. S obzirom da si umjetnost često uzima za pravo biti korektiv društva, pri tomu ne mislim na površne, brzo prolazne trendove aktivizma i angažiranosti (čiju prisutnost, da ne kažem dominaciju, na likovnoj sceni nije moguće zanijekati), radovi Nine Martić korektiv i konektiv su prvenstveno nama samima do nas samih. Stječem dojam da nam ova mlada umjetnica želi dobro. Iskustava nam govore kako se sve dobro čuva (skriveno) negdje duboko, daleko od prvog površnog pogleda.
Umjetnost dolazi iz čovjeka i usmjerena je čovjeku, biću, njegovim unutrašnjim slojevima, osjećajima i emocijama. Znamo da (po)često do tih slojeva nije lako doći. Iz tih razloga ne treba čuditi što je Nina odlučila izvući motive iz morskih i drugih vodenih dubina te ih staviti pred nas kao poticaj. Kada pomnije sagledamo njezina djela, uvidjet ćemo da je Nini osim „što“, jednako bitno i ono „kako“. Same motive gradi prostornom linijom, niti, žicom oplemenjenom različitim koloriranim materijalima, na svoj način, ustrajno. Bod, način pletenja, koji je kod njezinih struktura vidljiv, nikako nije shematski uobičajen i svima poznat. Time kao da i nama sugerira da svojim načinom gradimo put k sebi (i drugima).
Vraćam se malo na gornji citat te usmjeravam pozornost na dno mora ili slatkih voda. Na onoj bazičnoj doslovnoj razini vjerujem da ćemo se lako složiti kako većina ljudi zazire od dubina i nerado se, ako i ikako, upušta u rizik zarona u njih. Ne treba nas to čuditi jer komociju (pa bila ona učvršćena i negativnim navikama) koju poznata površina daje teško je mijenjati. Ipak, prizvat ću ovdje onu važnu ljudsku osobinu, znatiželju, i podsjetiti da je upravo ona zaslužna za mnoge pomake koje je ljudski rod ostvario. Neka i nas povede u ovu pustolovinu!
Odvažimo li se na neko vrijeme napustiti ovozemaljsko, s površine vidljivo šarenilo i zaronimo u nepoznato, postupno ćemo izgubiti sladunjavu zavodljivu realnost. Svijet i okruženje će, na prvu, postajati sve hladniji, neizvjesniji, nepoznatiji, mračniji i kao takav moguće izazov(an) samo za posebne. U jednom je trenutku potrebno učiniti tek napor – upaliti podvodnu lampu i sve će se promijeniti. Nestat će mrak, a upalit će se neke druge boje, neki novi oblici, neke nove dimenzije u stvorovima oko nas koji s površine uopće nisu vidljivi. Valja nam ovaj pustolovni korak promotriti metaforično te se na taj način suočiti s dubinama vlastitog bića. Tako (pr)osvijetljenima ni neminovni povratak i boravak na površini više neće biti jednak. Bogatiji za iskustvo uranjanja, u trenucima kada zatražimo predah od površnosti, pa i mogućeg straha koji nam agresivna površina servira, doživljeno iskustvo iz dubina poslužit će nam kao alat, kao nit koja nas vodi u dubine vlastitoga bića, u smiraj u kojem ćemo se ponovno približiti sebi. Na tome putu neka nam Ninina (ne Arijadnina) nit bude sigurna vodilja.
Nit, linija, pak, s druge strane, nije ništa drugo nego znak putovanja, ostavljanja traga. Ostavimo i mi svoj trag i putujmo jer, kako često možemo čuti, putovati je važnije nego doći do cilja. Pogotovo na putu samospoznaje – na njemu se ima što raditi dok nas je.
