Iz Doma kulture Nova Gradiška s osobitim veseljem najavljuju izložbu naziva We Are All One, umjetnice Jelene Sokić.
Izložba će biti otvorena 4. 7. (četvrtak) s početkom u 19:00 sati u galerijskom prostoru Doma kulture. Izložba ostaje otvorena do 31. 7. 2024. godine.
Izložba je dio manifestacije Volim ljeto i kulturu.
Veselimo se Vašem dolasku!
O umjetnici:
Jelena Sokić rođena je u Splitu, Hrvatska 1980. godine. Oko godine 2000.-02. počinje aktivno crtati i slikati shvaćajući da će to postati njezino zanimanje. Od 2005. upisana je na Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani na Odsjeku za slikarstvo, gdje je diplomirala 2013. godine. U toku studija sudjeluje u razmjeni studenata i godinu provodi na Akademiji likovnih umjetnosti Brera u Milanu, Italija. Svo vrijeme tijekom studija, a posebno nakon diplome, aktivno sudjeluje na različitim umjetničkim događanjima, sudjeluje na kolektivnim izložbama te organizira samostalne izložbe. Kao medij izražavanja koristi slikarstvo, crtež, video, grafiku, ali i često kombinaciju svih tehnika. Napravila je i veliki broj zidnih slika. Do sada je održala dvadesetak samostalnih i sudjelovala na četrdesetak pozvanih i žiriranih kolektivnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Članica je HULU Split.
Trenutno živi i radi u Zagrebu, Hrvatska.
WE ARE ALL ONE
Naša je percepcija stvarnosti u postpandemijskom svijetu možda nepovratno promijenjena, kao da su se prošlost, sadašnjost i bliska budućnost spojile u jednu vremensku liniju, „jedan vremenski entitet“ (Jelena Sokić), i gdje više nema klasičnog protjecanja linearnog vremena. Osjećamo kao da u istom trenutku živimo više stvarnosti, više vremenskih linija, čemu također pridonosi kontinuirana podvojenost između analognog i digitalnog svijeta u koji smo uronjeni. I dalje je oko nas previše informacija, ali dogodila se zapravo neka čudna međusobna bliskost među ljudima, gotovo svi nosimo identična egzistencijalna iskustva koja empatično dijelimo. No, jedan je dio ljudi psihički „odlijepio“, što se manifestira na različite načine, od depresije, preko agresije do osjećaja da više nemaju svoje unutrašnje i/ li vanjsko središte i sidrište.
Jedina rješenja koja prepoznajemo, i koja nam pomažu, da ostanemo povezani sa samima sobom nalaze se u prirodi, životinjama i djeci, i to su u zadnje vrijeme motivi koje mlađa generacija umjetnika gotovo opsesivno elaborira u svojim ciklusima slikâ. Jelena Sokić svoje će vizije izraziti kroz tradiciju nadrealističke slikarske matrice, koja je u njezinoj varijanti iznimno emotivno upečatljiva. Naime, poput ekspresionizma, i nadrealistički vokabular i morfologija prepoznati su kao stilska konstanta 20. i 21. stoljeća koja iz vrlo jasnih razloga ne može biti ili postati pasatistička. Iako slikarstvo Jelene Sokić nosi tragove one pomalo magične i snovite dimenzije europskog nadrealizma, bilo bi previše jednostavno ustvrditi kako se slikarica inspirirala opusima Renéa Magrittea, Toyen, Maxa Ernsta ili Paula Delvauxa. Ne radi se o direktnim utjecajima, već o identičnom psiho-emotivnom vibririranju na identične pomake u društvu i ljudskoj svijesti u nekom drugom vremenu i prostoru – na stranu teorija simultanizma. Iščašenost koja na svim razinama vlada oko nas, i koju senzibilni umjetnici prepoznaju, izvrsno se iskazuje kroz vokabular slikarstva snova, fantastičnog slikarstva, magičnog realizma i nadrealizma, gdje se sve navedene inačice često preklapaju.
Ali, čak se i u prirodi krije svevideće oko digitalnog Velikog Brata, ili nas, s druge strane, umjetnica želi upozoriti kako svaka biljka ima svijest i kako će čovječanstvo odgovarati za svoje zločine prema biljnom i životinjskom kraljevstvu. Pitanje koje se nameće jest možemo li pobjeći ovom matriksu u kojemu živimo ili, prema drugim konceptima stvarnosti, kolektivnoj karmi?
U pojedinim se slikama jasno ocrtava ideja kako je za većinu ljudi još uvijek možda bolje da nisu „probuđeni“, ili, jednako tako, simbolika može upućivati na to da je premalo ljudi svjesno nekih situacija u kojima lokalno i globalno živimo. Mogućnosti su u oku promatrača, ali funkcioniraju u oba smjera.
Jelena Sokić svoje vizije stvarnosti – u rasponu od tjeskobe gradskih eksterijera i interijera do spašavanja u prirodi – iskazuje kroz iznimno maštovite slikarske kompozicije, koje često sadrže u sebi mnogo planova i prizora, odnosno, više istovremenih radnji. Možemo osjetiti kako ljudske figure – kao i u nadrealističkom slikarstvu – nose u glavi neke svoje vlastite misli, bez obzira jesu li one košmarne, lucidne ili na rubu psihoze. Neki uokolo hodaju poput pravih zombija, što je također razina stvarnosti za sebe. Jelena sve te pojave i nove anomalije društva detaljno primjećuje, nudeći ipak na koncu mogućnost da pobjegnemo u vlastitu mikro-stvarnost ili svijet prirode, a ne u ponore psihe.
Iva Körbler
