Jučer u 18 sati u predvorju Doma kulture Nova Gradiška otvorena je likovna izložba „Sant’allegria“ umjetnice Estere Mihaele Peruzović. Prisutne je pozdravila ravnateljica Doma kulture Marija Kusaković, a o izložbi je govorila povjesničarka umjetnosti i viša kustosica Iva Körbler koja je istaknula kako ju nakon dugog niza godina proučavanja likovne umjetnosti malo što može impresionirati, no radovi Estere Mihaele Peruzović ostavljaju je bez daha.
Živopisne boje, simbolike i priče koje predstavljaju slike izložbe „Sant’allegria“ ne mogu vas ostaviti ravnodušnima. Navedenu izložbu koja je svakako izvanredna iz raznih perspektiva gledišta možete posjetiti sve do 18. srpnja.
Svijet u kojem živimo prepun je čuda ili mirakula, pogotovo ako smo na toj vibraciji svjesnosti da ih zapažamo jer najlakše se prepustiti tamnim i teškim dimenzijama stvarnosti koje nas okružuju. Slikarica Estera Mihaela Peruzović već je prvim profesionalnim izložbama pokazala kako zastupa onu „svjetliju i sunčaniju stranu ulice“. Motivi grada Rima, scene iz opera nazvane po arijama, suvremenim skladbama, kao i motivi iz slikaričinog života – gdje se isprepliću trenuci intime, ganuća, oduševljenja, zaljubljenosti ili divljenja – zajedno u njezinim slikama funkcioniraju poput metafora koje ukazuju na tu svjetlu, božansku razinu stvarnosti. Pojam Sant’allegria ili ‘svete radosti’ ujedinjuje ovaj slikarski senzibilitet i umjetnički svjetonazor.
Radovi su pretežno slikani s dvije primarne boje – žutom i plavom – i ponekim akcentom treće primarne boje, odnosno, crvene, i zelene, kao sekundarne boje koja nastaje miješanjem plave i žute. Kroz lagani poetski realizam urbanih veduta i sakralnih motiva provlači se ekspresionistička gesta, no Estera Mihaela Peruzović zna „obuzdati“ svoj slikarski temperament. Nazivi nekih slika odabrani su po talijanskim opernim arijama (Bellinijeva „Norma“), što ukazuje na osjećaj za sintezu umjetničkih područja. Glazba nas najbrže i najpotpunije – osim molitve – podiže u vibraciji.
Površine slika dinamične su i pokrenute radi suodnosa toplih i hladnih boja, izvrsne uporabe linearne perspektive, ali i vještog perspektivnog skraćenja. Estera Mihaela traži nišu kroz koju može najbolje transponirati slikarski svjetonazor i temperament, i meni je njezino slikarstvo koloristički snažno i upečatljivo. Radi različitih tonova žute – koja mjestimice prelazi u narančastu – gradske vizure kao da gore nekim divnim toplim svjetlom, od arhitekture do urbanog osvjetljenja zgrada i ulicâ. Svjetlost isijava iz prizora. Slike kao da „plešu“ pred nama jer umjetnica zna kako bojom i gestom postići dinamičnu kolorističku kompoziciju.
U nekim motivima, poput likova prikazanih u trenucima patnje ili muke, gdje Estera Mihaela ukazuje kako život nije „samo pjesma“, koloristički spektar poprima hladnije tonove, od zelene i plave, do plavozelenih nijansi. S druge strane, primijetila bih kako slikarica ukazuje i na duhovnu prazninu – ili opasnost od gubljenja duhovnosti – u nekim prizorima grada Rima. Tu je simbolika grada koji bi trebao biti čuvar svetosti, apostrofirana kroz današnju formalnu vjeru ili pobožnost, kroz formu, kojoj često nedostaje sadržaj. Teško je u današnjem vremenu težiti vrlinama i svetosti (duše); tereti i izazovi oko nas ne posustaju.
Iva Körbler
