U ponedjeljak (24. siječnja), u sklopu 48. saziva ZILIK-a, u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu otvorena samostalna izložba „Vagoni – bilješka u vremenu“ novogradiškoga akademskoga slikara Željka Subića“. Na izložbi su premijerno predstavljeni (naj)noviji radovi našega sugrađanina, kojima na zanimljiv način likovno problematizira teme suvremenoga svijeta – od pandemije COVID-a do virtualnog „života online“, nametnutog nauštrb „normalnog“ ljudskog druženja u stvarnosti.
Na otvorenju izložbe, zbog epidemije Covida, Željko Subić nije osobno bio nazočan, a njegove radove i izložbu predstavila je, autorica kataloga i likovnoga postava, Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.
Predgovor kataloga:
Svijet kakvog poznajemo i život koji živimo već treću godinu zaredom dvije su posve različite dimenzije. Umjetnici koji intuitivno i duboko osjećaju promjene unutar sebe samih, ali i okoline koja ih okružuje referirali su se i na elementarnu pojavu koja je zahvatila cijeli svijet reflektirajući pritom mikro i makro promjene i obrađujući ih na sebi svojstven način.
Željko Subić od samih početaka istražuje, te kroz vlastite promjene traži odgovor na pitanje tko smo i koja je naša uloga u svijetu, a prirodno okruženje njegovog životnog istraživačkog poduhvata je područje slikarstva. Subić se u svojim slikama često fokusira na motive i elemente koje većina uzima zdravo za gotovo. Naime, u užurbanom svijetu, opterećeni brojnim obavezama, mnoge sitnice previđamo te ih, smatrajući posve nevažnima, propuštamo percipirati kao likovnu senzaciju. Upravo se jedan takav motiv nametnuo kao neiscrpna likovna enigma u Subićevom radu. Još davne 1976. godine diptih “Prolazak” označio je početak ciklusa “Vagoni” – motiva kojemu se autor vraća u nekoliko navrata.
Željko Subić je prvobitno odabrani sadržaj percipirao kao romantičarsku natruhu refleksa putovanja, ali on je ujedno bio i ključna spona između doma i studija, tj. privatnog života i životnog poziva. Postepeno je vagon nadišao pojam pukog prijevoznog sredstva i postao trajni likovni interes s fokusom na različite situacije koje se javljaju na samoj površini vagona. Kako sâm autor kaže, likovno oblikovanje je bilo usmjereno na stvarnu faktografiju poput gradbene strukture, teksture i grafizma ploha koje pružaju brojne mogućnosti u pristupu rješavanja različitih likovnih problema. Umjetnik je plohe, koje obiluju interesantnim strukturama, uzeo kao slučajnost koju je primijetio, a potom unutar nje inkorporirao elemente pop-arta i apstrakcije.
Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, slikajući jutra i sutone na željezničkom kolodvoru Subić je vagone interpretirao kao dio krajolika. Tišina i osamljenost koja prati bivanje na kolodvoru dočarana je melankoličnom atmosferom djela utjelovljujući pritom predosjećaj dolazećeg beznađa i destrukcije ratnog kaosa. U trećem povratku temi vagona autor motiv svodi na okvir za kolodvorske listice koje, pak, zamjenjuje općepoznatim znakovima i simbolima. U aktualnom ciklusu, nastalom od 2016. godine do danas, spomenuti znakovi kao “svojevrsna prepoznatljiva ikonika vremena anticipiraju bezbrojne mogućnosti oblikovnih varijacija” i time otvaraju jedno posve novo likovno poglavlje koje tumači aktualne sadržajne preokupacije. Nekadašnji likovni interes za različite situacije koje se javljaju na plohi vagona, u kontekstu recentnog ciklusa sveden je na područje kolodvorskih listica. Željko Subić odabire krupni kadar s pretincem koji postaje podloga za osobnu interpretaciju i komentar na svijet u kojem živimo. Lajtmotiv je pretinac namijenjen za kolodvorske listice koje u ovom slučaju gube svoju inicijalnu svrhu. Osnovne informacije o mjestu putovanja i sadržaju koji se nalazi u vagonu zamijenjene su kombinacijom simbola i znakova koji dominiraju u današnjem svijetu poput emotikona, simbola za play, stand by, repeat, reset, turn off itd.
Krajnje minimalistička i pročišćena interpretacija suvremenog svijeta otvara neograničenu mogućnost višeznačnog tumačenja prikazanih simbola i znakova. Primjerice, ranije radove “Prazan u domovinu” i “Nepoznat opasan teret” iz 2016. i 2017. godine možemo tumačiti kao ukazivanje na iseljavanje i opustošenost vlastite zemlje – gašenje tvornica, industrije, obrta tj. umiranje iznutra, dok radovi nastali u vrijeme pandemije govore o limbu u kojem živimo već treću godinu zaredom. Stalno se vrtimo u krug (znak repeat), životi su nam stavljeni na čekanje (znak stop ili stand by) i nema naznaka svjetla na kraju tunela. Osim neminovnih konotacija svjetske pandemije, Željko Subić se u svom radu referira i na ključne odrednice suvremenog života poput nekontroliranog konzumerizma (znak XXL), radikalnog prelaska u virtualni svijet koji je dokinuo stvarna druženja i putovanja, te ih zamijenio uploadanjem i downloadanjem sadržaja, a možda ponajviše zabrinjava činjenica da se ljudska komunikacija svela na emotikone i skraćenice (znak “smajlić”) čime se u potpunosti izgubilo bogatstvo vokabulara, ali i razmjene ideja, izražavanja stavova, mišljenja i emocija.
Osim nevjerojatnog vrela sadržajnog bogatstva koje je otvoreno ovim ciklusom, Željko Subić se povremeno vraća svojim likovnim interesima, primjerice, u triptihu “Komplementarne varijacije” kojim, kako mu sâm naziv kaže, kompoziciju bazira na komplementarnom kontrastu osnovnih gradivnih elemenata – podloge vagona i sadržaja listice. Simbolički, ciklus zaokružuje diptih “Odlazak” iz 2020. godine, nastao točno 44 godine nakon diptiha “Prolazak” kojim je Željko Subić započeo svoj prvi ciklus “Vagoni”. Kompozicijski, radovi su vrlo slični – lijevo je prikazan pretinac za listicu, dok je desno pozicioniran ljudski lik u profilu koji gotovo izlazi iz kadra. No, ključni znakovi ukazuju da je riječ o posve različitim vremenskim periodima. Maska na licu je danas prepoznatljiv svakodnevni element pojedinca, a listica na kojoj piše “Raskužiti (Dezinficirati)” sadržajno ukazuje na okruženje u kojem živimo.
Sagledavajući cjelokupni opus Željka Subića, tema vagona neupitno nadilazi pojam pukog motiva. Danas zaboravljeni, kao i mnoga mjesta, gradovi i ljudi, vagoni autora zaokupljaju svojom intrigantnom likovnošću unutar koje oblikuje vlastitu, ali ujedno i našu priču. Ključnim kompozicijskim i sadržajnim elementima Željko Subić pomno gradi unutarnju strukturu misli ukazujući na neuralgične točke našeg suvremenog svijeta.
Daleko od turobnog i depresivnog, tema vagona značenjski i slojevito otvara područje za putovanje misli unutar kojeg sazrijevaju ideje za naše djelovanje, a u kontekstu autora, i za daljnje cikluse.
Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.
