Iz Doma kulture Nova Gradiška zadovoljstvo vas je pozvati na otvorenje samostalne izložbe Botaničarev san, umjetnice Martine Gracin koju su priredili za sutra, 4. 6. u 18:00 sati u galerijskom prostoru.
Botaničarev san
Martina Gracin u kontinuitetu se bavi povijesno-kulturnom memorijom europskih gradova, urbanih toposa i muzeja te njihovim značajem na formiranje naših putnih itinerera, sjećanja i intimnih fragmenata. No, ne radi to hladno, analitički, historiografski, već teži za retro-romantičarskim ugođajem, koji nas podsjeća na atmosferu 19. stoljeća i tadašnju ljubav prema otkrivanju starina, ruševina, povijesti, ali i period sustavnijeg uspostavljanja znanosti o zaštiti spomenika. Prazni prostori lišeni ljudi dovoljno su nabijeni emocijama o svjesnosti značaja autentičnih mjesta u kojima su se sretno spojile umjetnost i povijest, arhitektura i baština.
U svakom novom ciklusu radova istraživački pomiče granice poznatih grafičkih tehnika, tražeći nova tehnička i vizualna rješenja. Novi ciklus monoprinta u kombiniranoj tehnici, nastalih od različitih grafičkih tehnika, posvećen je sinergiji prirode, biljaka, životinja i čovjeka, gdje nas naslovi vode prema kontemplativnom doživljaju prirode u različita doba dana ili godišnjih doba.
Osobno iznimno cijenim kako je umjetnica vizualna i kulturološka iskustva sa svojih putovanja odlučila je „fiksirati“ u grafičkom mediju linoreza, umjesto, primjerice, već pomalo potrošenog koncepta okidanja serijâ fotografija ili hiperrealističkih slika. Linorez kao tehnika visokog tiska, gdje linoleumska matrica omogućava meko i lako oblikovanje linija pomoću dlijeta, u velikoj je mjeri po vizualnom dojmu komplementarna tehnici crteža. U kontrastu s punim, nerezbarenim i dlijetom netretiranim plohama matrice, dobivamo ujednačene, pune plohe, koje u crno-bijelom kontrastu podsjećaju i na tehniku crtanja u tušu. Upravo su te odlike linoreza Martini Gracin dale mogućnost da prizore s putovanja po različitim zemljama i gradovima Mediterana i Zapadnog Balkana prezentira u kontrastima dubokih crnih sjena i bijelih čistih površina i linija, koje pojačavaju kontrastni emotivni naboj motiva.
U otiske sjećanja gradova na grafičkoj matrici, Martina Gracin ugradila je zamjetan emotivni raspon, koji se po tipu geste i stilizacije crteža i kolaža može lako raspoznati. Svaki je prizor nabijen pulsiranjem života i prirode, a uz to je umjetnica prenijela u otisak i raspoloženja ljudi u različitim gradovima. U interijeru će se češće javljati ljudi čija prisutnost budi laganu melankoliju i sjetu – bilo da se radi o popodnevu u baru nekog mediteranskog grada ili motivu zagrebačke nekadašnje Sveučilišne knjižnice. Taj efekt sveprožimajuće fine melankolije – koja je inherentna mediteranskom podneblju – pojačan je crno-bijelom estetikom monokromatske slike, gdje se akcent boje javlja kao rijetka iznimka.
Balansiranjem nadrealističkih elemenata i tradicije lirske apstrakcije, Martina Gracin stvara fantastične, pomalo nadrealne prizore, gradeći ih od mnogo manjih grafičkih struktura, čime stvara magičnu vizualnu potku fragmentiranih doživljaja i sjećanja. Procesualnost koja je pri tomu naglašena odgovara i našem prisjećanju na neke trenutke sreće u ambijentu prirode, kada smo toliko opušteni da nam se kasnije čini da smo sanjali. Stoga priroda i vegetacija povremeno poprimaju gigantske razmjere u odnosu na arhitekturu i ljude.
Autorica je bez sumnje i dobro upućena u opuse istaknutih hrvatskih grafičara (Frane Paro, Zdenka Pozaić, Nevenka Arbanas, Maja S. Franković), no ta ju popudbina ne opterećuje u kreativnom kontekstu, već je maštovito nastavlja dalje razvijati, bez da citira i parafrazira druga rješenja.
Jednako tako, svaki od radova mogao bi postati predloškom za razglednicu, koja pars pro toto prenosi ljudima snažan prvi utisak o nekom gradu; kao što je umjetnica sa serijom linoreza o gradovima nesumnjivo dala novi zamah i život temi gradskih veduta. Možda zaista i pomalo romantičarski, ali nije li to ono što nam upravo danas svima treba? Ta teško definirajuća i opojna aroma starijih vremena, ali i trenutaka s putovanja u kojima vrijeme kao da stoji, i gdje se konačno možemo izgubiti u vremenu i prostoru.
Iva Körbler
Martina Gracin je rođena u Zagrebu 1978. godine. Nakon završene XV. gimnazije upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2002. godine je diplomirala grafiku na Nastavničkom odsjeku u klasi profesora Ivice Šiška. Članica je HDLU-a.
Izlagala je na trijenalima grafike u zemlji i inozemstvu (Bugarska, Španjolska, Engleska, Francuska, Njemačka, Srbija, Sjeverna Irska, Argentina), te na pedesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj (Prsten HDLU-a, Galerija Vladimir Bužančić, Galerija Zvonimir, Galerija grada Krapine, Sveučilišna knjižnica Rijeka, Studio Mimara i drugdje). 2022. godine izlaže u Galeriji Događanja u Zagrebu („Otisci gradova”), 2018. godine u galeriji dr. Vinko Perčić u Subotici („Prostori memorije”, s Robertom Samardžićem i Izabelom Hren), 2009. u galeriji Anima u Zaprešiću („Grafički mozaik”) te 2005. u Galeriji CEKAO („Izbor iz grafičkih mapa”, s Mirelom Ivanković i Julianom Kučan).
Od 2003. godine intenzivno se bavi i likovnom pedagogijom. Radi u OŠ „Ivan Benković” u Dugom Selu. Živi u Zagrebu.
www.martinabrightlight.com
