Naslovnica C'EST LA VIE SRETAN ROĐENDAN NOVOGRADIŠKOJ LEGENDI IVI PETRANOVIĆU – Život i djela

SRETAN ROĐENDAN NOVOGRADIŠKOJ LEGENDI IVI PETRANOVIĆU – Život i djela

498
0
Podijeli objavu

Jučer je bio rođendan legendarnog doajena sportskog novinarstva i velikog čovjeka. Stoga smo mu u spomen posvetili ovaj prilog povodom rođendana, a ne datuma smrti jer Ivo Petranović pamtit će se dok god je Nove Gradiške. A posebno će ga pamtiti prijatelji i ljudi koji s njim imali priliku surađivati i biti mu prijatelji.

Iznimno mi je drago što sam imao tu čast surađujući s Ivom dok sam radio na portalu novagra.hr sa kojega i prenosim slijedeći tekst kojega sam na dan Ivine smrti podigao na isti.
No, nismo samo surađivali nego smo, usprkos razlici u godinama postali prijatelji, znali smo i pročakulati koju priču stajavši ispred pošte više od 2 sata. Tih dva sata prošlo bi u trenu.

Da život priča priče dokaz je da sam Ivu Petranovića Jr., Ivinog sina upoznao tek prije nešto više od godinu dana, a spojio nas je dobar prijatelj moga strica i njegov prijatelj koji živi također u Californiji.

Novogradiški sport i informiranost istog nikad više neće biti u tom rangu ažurnosti i profesionalnosti kao za doba Ive Petranovića. Njemu u čast Grad je Športsko-rekreacijski centar i ulicu prema Srednjoškolskom centru i NK Slogi nazvao njegovim imenom, a ove godine je održan i tradicionalni 10. rukometni turnir “In memoriam Ivo Petranović”.
Ivo, sretan ti rođendan.

Autor teksta: Franjo Samardžić
Uvodni tekst i Foto : Dejan Ivanković (fotografija sa predstavljanja Ivine knjige “Stoljeće novogradiškog nogometa”)

„Uvijek polazim od činjenice da sam mali čovjek. U duši nosim poštenje, u srcu radost života. Volim slobodu i mir. Poštujem iskrene prijatelje, cijenim pravdu i inicijative ljudi. Volim svoj kraj, naše obične ljude, izvornu pjesmu i slavonske narodne običaje. Od životnih želja: dugo i dobro zdravlje, nešto sreće i trajan mir. Ostalo donosi život i rad“ – kazao je to Ivo Petranović 2003. godine za Novogradiški godišnjak.

Imao je tada i želja. Jedna mu se nije ostvarila. Čekajući, kako je kazao bolja novčana vremena, želio je objaviti svoju osobnu monografiju. Iako to nije iz skromnosti naglašavao bila bi to i monografija novogradiškog sporta. Nažalost, nije to dočekao. U Novogradiškom godišnjaku tada smo koristili ulomke tekstova u skraćenom prikazu i kao ilustraciju o svestranosti, raznovrsnosti i polivalentnosti njegovih životnih i radnih osobina.

Bogat sportski i publicistički život

Da nije Ive Petranovića, danas bi mnoga sportska događanja i njihovi akteri: sportašice i sportaši, klubovi, treneri i sportski djelatnici Nove Gradiške i novogradiškog kraja bili zaboravljeni.
Da nije bilo njegovog djelovanja u sportu i opsjednutosti sportskim novinarstvom, povijest novogradiškog sporta bila bi bitno različita od sadašnje jer brojna sportska događanja ne bi bila zabilježena.
Petranović kao pedantan sportski novinar i kroničar, bilježio je iz godine u godinu, do u tančine svaki sportski događaj. Nitko kao on nije bio tako uporan i sveobuhvatan kroničar novogradiškog sporta. Rezultat su brojne knjige.
Teško je danas razlučiti koliki je njegov doprinos sportu u svojstvu trenera i sportskog djelatnika, a koliki kao sportskog izvjestitelja, novinara i kroničara. Zato je najbolje sveobuhvatno promatrati Petranovićev doprinos novogradiškom sportu. Ne znam može li se neki drugi Novogradiščanin pohvaliti s toliko priznanja koliko ih je Petranović dobio u bogatom sportskom i publicističkom životu dugom više od 50 godina. Iza svakog čovjeka koji puno radi i stvara uvijek postoji nešto što se treba nastaviti raditi ili dovršiti. Bilo bi šteta da brojna pisana, foto i ostala dokumentacija o novogradiškom sportu koju posjeduje završi samo kao draga obiteljska uspomena.
Monografija o kojoj Petranović razmišlja i koja je gotovo i napisana, čiji su dijelovi i dio njegovog skromnog predstavljanja u Novogradiškom godišnjaku, imala bi dvostruki značaj. Uz to što bi predstavila Petranovićev bogat sportski i publicistički život bila bi i originalna povijest novogradiškog sporta.
U ovakvim slučajevima Grad Nova Gradiška bi trebao imati obvezu, ali i iskoristiti priliku i mogućnost da se trajno zabilježi najznačajniji dio gradske sportske povijesti.U ovako rijetkim slučajevima, kao što je Petranovićev sportski i publicistički život, novac ne bi smio biti upitan.
Novogradiški godišnjak predstavlja samo dio bogatog i hvalevrijednog sportskog i publicističkog života Ive Petranovića. Želja je živuće sugrađane starije dobi podsjetiti, a ostale barem djelomično upoznati s čovjekom koji je, ne samo olovkom već i djelom, pisao značajan dio novogradiške sportske povijesti.

Sportaš, sportski izvjestitelj i kroničar

IVO PETRANOVIĆ, rođen je u Novoj Gradiški 24. veljače 1934. godine. Danas je umirovljenik. U sportu je od 1947. godine kao aktivni sportaš, nogometaš i atletičar, a 1950. i hazenaš. Uz profesore Martinića i Bašića osnovao je prvi rukometni klub u Novoj Gradiški i ovom dijelu Hrvatske. Postaje pomoćni trener rukometašica. Trenerski ispit polaže 1952. godine i punih deset godina radi u klubu kao prvi trener.

Već 1953. godine kao trener novogradiških rukometašica osvaja naslov prvaka Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. I narednih devet godina trener je prvoligaške ekipe “Slavonke”, a 1962. i 1963. godine trener je državne ženske rukometne reprezentacije.

Od 1963. do 1968. je trener novogradiških rukometaša. Od 1968. godine se u cijelosti posvećuje zvanju rukometnog suca. Zvanje suca stekao je 1953. godine. Pet godina kasnije postaje republički, a 1969. godine i savezni sudac. Punih 12 godina je sudac saveznih liga. Godine 1975. polaže ispit za saveznog kontrolora i do 1990. godine obavlja u kontinuitetu dužnost saveznog kontrolora i delegata u svim saveznim ligama.

Više mandata bio je član Stručnog savjeta, Izvršnog odbora i raznih povjerenstava Hrvatskog rukometnog saveza i bivše države. Prošao je bezbroj kampova i tzv. škola rukometa, na desetke tečajeva, najprije kao slušatelj, a potom kao predavač u zemlji i inozemstvu. Sudionik je velikih europskih i svjetskih priredbi. Za nagradu, kao promatrač ili novinar bio je na 3 Olimpijade i 5 svjetskih rukometnih prvenstava. Nositelj je brojnih sportskih nagrada i priznanja. Najznačajnija su “Majska nagrada fizičke kulture Hrvatske” (1970.), “Trofej saveza za fizičku kulturu Republike Hrvatske” (1987.). Prvi je dobitnik “Nagrade grada Nova Gradiška” (1995.), najvišeg gradskog odličja i “Nagrade za životno djelo u sportu” (1996.), najviše nagrade Saveza sportova. Dobitnik je i brojnih drugih nagrada i priznanja.

Posebno mjesto zauzima njegov dugogodišnji kontinuirani rad u novinarstvu. Primjerice, bez prekida je dopisnik zagrebačkih “Sportskih novosti” od 15. svibnja 1950. godine, dakle preko 52 godine. Bio je suradnik brojnih stručnih časopisa, sportske periodike, publikacija kao što je tromjesečnik “Povijest sporta” čiji je suradnik 25 godina. Utemeljitelj je i urednik sportske emisije Hrvatskog radija Nova Gradiška gdje još uvijek surađuje kao i u mnogim lokalnim, regionalnim i stranim publikacijama.

Velik je Petranovićev doprinos u izdavaštvu. Izdao je 12 knjiga o sportu novogradiškog kraja. Povjesnica Plava knjiga “Slavonke” (1961.) je dugi niz godina bila udžbenik o povijesti rukometa u Hrvatskoj i na Fakultetu fizičke kulture. Napisao je i uredio bezbrojne prigodne biltene, povijesne bilješke, predavanja o sportu, metodologiji sportskog treninga i nastave tjelesno-zdravstvene kulture u školi i za mladež. Posjeduje bogatu zbirku raznih dokumenata o novogradiškom sportu. Godinama je spiker na svim većim sportskim priredbama u gradu i državi (auto, moto, spidvej i karting prvenstvima Hrvatske. Spiker je bio i na sportskim priredbama u bivšoj državi te na Svjetskim vojnim igrama, i gotovo svim dvoranskim sportovima.
Na Međunarodnoj biciklističkoj utrci kroz Hrvatsku spiker je osam godina. Preko četiri desetljeća je u raznim odborima i upravama sportskih klubova i saveza u Novoj Gradiški i Hrvatskoj.

Kroničar sporta novogradiškog kraja

Pored brojnih svakodnevnih novinarskih obveza Petranović je revnosni povjesničar sporta. Objavio je 12 knjiga. Posjeduje i vlastitu vrlo bogatu zbirku dokumenata, novinskih zapisa, plakata i fotografija iz najranijeg perioda razvoja sporta na novogradiškom području. Dio je pohranjen u Klubu sportskih radnika pri Savezu sportova, posebno dokumentacija o nogometu između dva rata.
Najvećim dijelom posjeduje svoje autentične zapise koje je sačuvao sa velikih sportskih priredbi što su se događale godinama u Novoj Gradiški. Veliki dio tih zapisa objavljen je u enciklopedijskom izdanju časopisa Hrvatskog olimpijskog odbora “Povijest sporta”, a dobar dio u radio emisijama Hrvatskog radija Nova Gradiška “Sportski mozaik” i sportskoj emisiji Radio Zagreba “Sport i glazba”.

Sjekira i bicikl kao nagrada

Gotovo da nema sportskog kluba u gradu Nova Gradiška i okolici, pa i na području Brodsko-posavske županije, da Ivi Petranoviću za polustoljetnog novinarskog djelovanja nije dodijelio neko priznanje, diplomu, prigodnu zastavicu, značku, knjigu, klupski suvenir i slično. Ponekad, doduše rijetko, umjesto diplome dobio bi i uporabni predmet. Kao spiker obično je bio pozvan na večeru, a i neko piće znalo je biti honorar.
Ivo izdvaja dvije neobične nagrade. Vodeći program street balla na gradskom trgu od organizatora je dobio sjekiru jer je ona jedino ostalo od nagrada koje su dali donatori. Nakon posljednje etape biciklističke trke “Kroz Hrvatsku od Vukovara do Dubrovnika”, koju je pratio kao spiker, na cilju utrke u Imotskom sponzor utrke Tvornica bicikla “Limex” darivala je pobjednike etapa biciklima.
Bicikl je poklonjen i direktoru utrke Antunu Vrdoljaku, a on ga je odmah poklonio dječaku pored sebe.
Pobjednik Mihaljević je potom rekao da nagradu zaslužuje i spiker utrke. Vlasnik “Limexa” Josip Šelej je odmah reagirao i Ivi Petranoviću uručio sportski bicikl, koji i danas čuva kao raritetni suvenir i često vozi.

Preko hazene do rukometnog trenera

U sportu, poznato je, Ivo Petranović najviše je postigao u rukometu. Sve je počelo 1951. godine kada je 21. siječnja 1951. godine na godišnjoj skupštini bio zapisničar tek utemeljenog Hazena kluba “Mirko Kljaić”. Godinu dana kasnije, 27. siječnja 1952. izabran je za tajnika rukometnog kluba.
Uz tajničku dužnost bio je i pomoćni trener rukometašica, a nedugo zatim postaje prvi trener. Veza s hazenom, a kasnije s rukometom, postoji od 1949. godine kada je kao član gimnastičke sekcije vježbao u Fiskulturnom domu i po potrebi branio hazenašicama. Iduće 1950. godine stalni je prijatelj hazenašica, a sa profesorima Gimnazije Bašićem i Martinićem veliki je propagator rukometa.
Kada u rujnu 1951. godine hazena nestaje, a počinje se igrati rukomet, Petranović uz pomoćnika Barišića postaje prvi trener kluba. Slijede izvanredni rezultati i osvajanje državnih prvenstava.
Od 1955. godine “Slavonka” je članica Prve savezne lige i pod vodstvom Ive Petranovića sve do 1962. godine, kada Petranović napušta klub i postaje selektor državne ženske reprezentacije.
Od 1965. do 1969. godine je trener novogradiških rukometaša. Zatim se posvećuje sudačkom pozivu.

Plava knjiga “Slavonke”

RK “Slavonka” je 1961. godine slavila vrijedan jubilej – desetu obljetnicu postojanja. Bila je to prilika za veliku svečanost.
Ivi Petranoviću, koji je bio i trener, nadahnutom velikim uspjehom rukometašica, koje su se natjecale u prvoj saveznoj ligi među najjačim klubovima tadašnje države i koje su odigrale brojne međunarodne utakmice, te osvojile naslov prvih prvakinja države, bio je motiv za pisanje knjige koja je dobila naziv Plava knjiga “Slavonke”.
Na svečan način knjiga je promovirana u prosincu 1961. godine. Televizija Zagreb načinila je tada specijalnu emisiju o promociji knjige i obljetnici “Slavonke”.
Tadašnja sportska urednica Milka Babović pozvala je u studio u Zagreb predsjednicu kluba Ankicu Keliš i trenera i autora knjige Ivu Petranovića. Uživo su govorili o klubu, proslavi, uspjesima i knjizi. Bilo je to prvo pojavljivanje Novogradiščana na televiziji, što je tada bio nesvakidašnji događaj.
Knjiga je tiskana, za ono vrijeme, u velikih 2.000 primjeraka. Dugi niz godina bila je najveća knjiga o rukometu u državi. Pisana je kronološki, s obiljem raritetnih fotografija i autentičnim podacima.
Do današnjih dana ova knjiga služi kao priručnik studentima Kineziološkog fakulteta jer na 222 stranice obrađuje cjelokupnu povijest ženskog rukometa u nas u tom razdoblju.

Trener državnih prvakinja i igračice u istom razredu Gimnazije

Tijekom 1953.godine, kada su novogradiške rukometašice osvojile naslov prvaka Hrvatske i SFRJ, svima je bilo neshvatljivo da su gotovo sve igračice pa i njihov trener Petranović, učenici Gimnazije, i što je zanimljivo iz istog razreda. Bilo je za mnoge neshvatljivo da su tako mlade igračice mogle postati prvakinje države.

Bio je to podvig nad podvizima jer je bio u pitanju mali klub, iz malog mjesta i mlade igračice, koje su, uz to, postigle i svojevrstan rekord.
Skoro pune dvije godine, točnije 23 mjeseca, nisu izgubile nijednu utakmicu. U tom su vremenu osvojile podsavezno, republičko i državno prvenstvo i pobjeđivale na međunarodnim utakmicama. Taj sjajni uspjeh plod je dugotrajnog, mukotrpnog i sustavnog rada.

Sportska obitelj

Opredjeljenje za sport i sportsko novinarstvo nije se slučajno desilo u životu Ive Petranovića. Brat Adam bio mu je od najmlađih dana prvi sportski mentor. Trenirao ga, upoznavao sa atletskim disciplinama i s njim se godinama međusobno nadmetao. Utemeljio je prvi nogometni klub, ustrojio administraciju, klupska pravila, vođenje rezultata i prva sportska izvješća. Bio je vrsni rukometaš zagrebačkog “Meteora”. Zbog bolesti prestao je igrati u naponu snage.
Sestra Višnja, aktivna atletičarka i natjecateljica, izravno je utjecala na Ivin razvoj. Osnivanjem hazenaške sekcije postaje vratarka u ekipi. Nedugo, hazena prestaje egzistirati i svi prelaze na igranje rukometa, koji Ivo prihvaća pod utjecajem brata Adama. Vrlo brzo Ivo postaje pomoćni, a kasnije i glavni trener novogradiških rukometašica s kojima nakon dvije godine osvaja prvenstvo države. Sestra Višnja bila je prva vratarka ekipe i jedna od vrlo zaslužnih za osvajanje naslova državnog prvaka.

Supruga Zdenka, nekada dugogodišnja igračica nadaleko poznate novogradiške “Slavonke” i igračica sa najdužim igračkom karijerom u klubu, poznatija je pod djevojačkim imenom Šimić. Bila je, uz suigračicu Miru Tomić, dva puta najbolji strijelac savezne lige. Ogroman je to domet za igračicu kluba iz malog grada. Bila je državna reprezentativka. Posebno je ponosna na činjenicu da je najbolji strijelac u povijesti kluba. Igrala je u ekipi na svim mjestima, od vratarke do krila. Bila je kapetan ekipe, trener mladih igračica. Zanimljivo je istaknuti da je pet godina bila tajnica muškog rukometnog kluba “Strmac”.

Sin Ive i Zdenke, koji se poput oca zove Ivo, odmalena je rastao u sportskoj obitelji i nije čudno da je već tada upoznao brojne poznate igrače, reprezentativce, trenere, suce i rukometne uzvanike, pa je samoinicijativno u osnovnoj školi postao rukometaš. Postaje igrač prve momčadi RK “Strmac” i vrstan strijelac. Igrao je kratko u Njemačkoj, a potom nastavio karijeru u Americi, gdje sa svojim klubom tri puta osvaja naslov prvaka Amerike. Za vrijeme gostovanja hrvatske reprezentacije u Americi Ivo je igrao za svoju momčad California Heat i bio najbolji strijelac u oba susreta u kojima je Hrvatska reprezentacija pobijedila.

Nakon aktivnog igranja paralelno se posvetio suđenju. Stekao je zvanje američkog državnog suca, a cilj mu je dobiti međunarodnu kategoriju.

Na Olimpijskim igrama u američkom gradu Atlanti bio je službeni domaćin za sve hrvatske reprezentacije. Najviše vremena je proveo s rukometašima s kojima je sve vrijeme dijelio sudbinu teških borbi do najvećeg odličja, osvajanja zlatne olimpijske medalje. Pored brojnih priredbi u Americi na kojim je bio nazočan, posebno vezanim uz rukomet, bio je i na zimskim Olimpijskim igrama u Sjedinjenim Američkim Državama. Bio je cijelo vrijeme uz Janicu Kostelić, koja je osvojila tri olimpijska zlata i s njom, uz ostale naše Hrvate, podijelio radost tog grandioznog uspjeha.

Ivina i Zdenkina kći Jasmina, zanimljivo, iako je imala velike predispozicije, nije postala sportašica.

Markantni Novogradiščanin, legenda novogradiškog sporta

Osječki novinar Dragutin Kerže u Vjesniku 17. siječnja 1988. godine piše u članku pod naslovom “Čovjek sa sedam zanimanja” slijedeće:
“Markantni Novogradiščanin Ivo Petranović ostavio je iza sebe mnogo različitih stvaralačkih “uloga”. Četiri su desetljeća predugo razdoblje da bi sve ono što je jedna tako vrijedna osoba kao što je Ivo Petranović moglo opisati u kratkom prostoru. Zato je, na kraju, bolje prepustiti “mikrofon” čovjeku koji je na svoj specifičan način pisao povijest sporta u Novoj Gradiški. Mislim da sam najviše postigao i dao u rukometu i novinarstvu. Dakako i ostale moje opsesije su mi drage, pa sam uvijek nastojao pružiti najviše to mogu. Što poslije “Trofeja SFK Hrvatske”? Ništa se bitnog neće promijeniti. Pišem i pisat ću i dalje još više. Aktivni sport, istina, ustupa sve više mjesto ostalim aktivnostima. No, ostajem stvaralački aktivan. U tome i jest radost života kojeg sam iskusio upravo kroz sport.