Naslovnica NAŠE ZDRAVLJE UTJEČE LI ŽALOVANJE I TUGOVANJE NA NAŠE ZDRAVLJE ?

UTJEČE LI ŽALOVANJE I TUGOVANJE NA NAŠE ZDRAVLJE ?

131
0
Podijeli objavu

Svake godine prvog studenoga na Dan mrtvih – blagdan Svih svetih, kao i drugog studenoga, na Dušni dan, sjećamo se svoje rodbine, gubitka voljenih osoba, naših najdražih koji tada ponovno ožive i postaju besmrtni u našim uspomenama i sjećanjima. Takav gubitak u našoj duši izaziva osjećaje praznine i tuge što nisu više s nama.

Posebno su teški i tragični doživljaji kad se gubitak dogodi naglo, kao što je bilo u ratu, i odavanje počasti i zahvalnosti poginulim braniteljima. Neobično je teško i trajno izgubiti nekoga svog, a ne znati gdje je njegov grob da bismo ga oplakali i stavili koji cvjetić. Posjet grobu donosi olakšanje u duši! Žalovanje je do prije pedesetak godina bilo izvan područja istraživanja o utjecaju na naše zdravlje. Danas se žalovanju pridaje posebna pozornost.

Gubitak voljene osobe, roditelja, bračnog partnera, prijatelja, a ponekad nažalost i najteži gubitak – gubitak djece, ne može se izbjeći. U životu smo, nažalost, izloženi takvim gubitcima, a na kraju izgubimo i sebe.

Zbog toga je žalovanje duboki osobni duševni proces koji se očituje u nama i u našoj okolini, nekad neprimjetno, a nekad vidljivo i trajno. Trajni gubitak voljenih osoba ne smije postati izvorom beznađa jer postaje izvorom stresa koji dovodi, preko tjeskobe-anksioznosti (ako je pretjerana i ako dugo traje) do bolesti! Trajno stanje anksioznosti i stresa dovodi do ugrožavanja obrambene-imunosne funkcije tijela, ubrzava razvoj raka, infekcija, stvaranje krvnih ugrušaka, ubrzava sklerozu krvnih žila, šećerne bolesti, može izazvati srčani ili moždani udar, napadaj astme itd. Isto tako živčani sustav izložen dugotrajnom stresu zbog tugovanja podložan je umaranju i oštećenjima zbog čega se javlja depresija.

Snažna emocija se sve dublje urezuje u podsvijest i što se više vremena posveti razmišljanju o pokojnima problem postaje sve veći. Svakako ne treba pokojnike zaboraviti, ali se svjesnost o gubitku mora svladati i stvaralački iskoristiti kao poticaj za promjenu osobnosti u pozitivnom smislu i prilagođavanje novonastaloj situaciji.

Gubitak bračnog partnera najjači je stres koji možemo doživjeti. Govori se o sindromu “prepuklog srca”. Ispitivanjem je utvrđena činjenica da je smrtnost veća kod osoba koje su ostakle bez partnera. Češće umiru udovci koji se nekad osjećaju kao dijete bez majke, nego udovice kod kojih se posljedice osjećaju tek poslije dvije godine. Neke osobe izuzetno teško podnose gubitak roditelja, posebno ako su bili jače vezani za njih, iako su svjesni da i sami jednom moraju umrijeti.

Žalovanje za djetetom ovisi o dobi djeteta, je li jedinac, o načinu smrti (nesreća, bolest, rat) pa onaj roditelj koji nema drugu ulogu ima veliku vjerojatnost da žalovanje kod njega prijeđe u bolest!

Dječja tuga je složenija i dublja jer odrasli imaju podršku drugih, a djeca samo podršku roditelja. U žalovanju kod djece važni su prvi sati i dani žalovanja, a dijete ne bi trebalo odvajati što se, nažalost, najčešće radi, već mu treba pružiti priliku da zajedno sa članovima obitelji podijeli činjenicu smrti i boli!

U takvim prilikama djeca upitaju: “Može li se i meni to dogoditi”? Roditelji bi trebali odgovoriti: “Ne jer očekujem da ćemo mi dugo živjeti!”.

Takav je odgovor bolji od onog trajno neizvjesnog, o sudbini, koji ostaje u djetetu, ali bez puno objašnjavanja, izuzev da je smrt prestanak života.

Žalovanje za djedom i bakom može kod djece izazvati vrlo jako žalovanje jer su oni bili među prvim likovima u dječjem životu. Žalovanje kod prekida trudnoće može biti vrlo teško. U takvim situacijama ne žaluje samo žena nego i njezin partner.

Uobičajeno žalovanje može izazvati i fizičke i psihičke simptome kao nesanicu, depresiju, gubitak apetita, produženo plakanje i dr. i to zbog zaokupljenosti likom pokojnika ili brigom je li sve učinjeno za njega.

Hostilnost (hostil=neprijatelj) prema onima koji su se brinuli do smrti za pokojnika ili prema liječnicima koji su ga liječili, što nažalost danas nije rijetkost, može dovesti do suda.

Poremećeno žalovanje označava stanje u kojem napadaji tjeskobe i straha od znakova bolest koje je imao pokojnik, izazovu apatiju, bezvoljnost za život, destruktivno i “inatno” ponašanje prema sebi. Uz težu depresiju ovakvo stanje može postati trajno.

Koji čimbenici mogu pomoći u prevladavanju žalovanja? Nema jedinstvenog odgovora., ali ne znači da se ovakva stanja ne mogu prevladavati. Posjete rodbine, prijatelja, poticanje iznošenja svojih osjećaja, molitve za pokojnika, podrška društvene zajednice i socijalnih službi mogu pomoći kao i posjet grobu uz jednu ružu i svijeću.

Ne treba se natjecati tko će postaviti veći buket jer je važno sjećanje na pokojnika, a ne iskazivanje moći.

Pojava želje za odbijanjem utjehe kod ožalošćene osobe ili želja da se pridruži pokojniku na onome svijetu opasna je u fazi žudnje i zahtijeva liječničku pomoć i liječenje.

Tuga je efekt deprimirajućeg karaktera i može preći u depresiju te izazvati lupanje srca, suhoću usta, znojenje, popuštanje sfinktera, učestalo mokrenje, žgaravicu, grčeve pa čak i takozvanu psihosomatsku bolest.

Tuga ima funkciju da pomogne u prihvaćanju gubitka bliske osoba, ali izaziva trošenje cjelokupne energije.

Način na koji pokazujemo žalost određuje osobinu svake osobe. Tako, primjerice, oni koji nakon razvoda kažu: “Ne mislim na njega i nije mi stalo!”, a pri tome plaču, baš pokazuju da teško osjećaju gubitak. Horac Walpole kaže: “Život je komedija za one koji razmišljaju, a tragedija za one koji osjećaju”.

Trajno sjećanje na izgubljene i naše pretke predstavlja neiscrpnu rezervu života! Osobnost i vrline čovjeka ključne su za nadzor nad samim sobom i sposobnost izražavanja naglo nastalih emocionalnih oluja, umjesto prepuštanju njima.

Ravnoteža u izražavanju osjećaja, a ne potiskivanje cilj je u sprječavanju bolesti tuge i žalovanja. Vještinom umirivanja svojih emocija postiže se taj cilj jer u jakoj utučenosti život postaje paraliziran. Prihvaćanje gubitka kao neminovnost čuva naše zdravlje!

Vjerski obredi mogu imati blagotvorne psihološke utjecaje na ožalošćene kao i uloga osobne molitve i važan su predznak dobrobiti.

Oni koji se osjećaju potišteno moraju jačati volju i snagu da se postigne cilj – očuvanje zdravlja. Odlazak u prirodu je najbolji način ublažavanja tugovanja i vraćanja tjelesnog i duhovnog sklada. Ako imate takav cilj morate uspjeti. Prihvaćanje činjenice gubitka voljene osobe, očitovanje žalosti i tuge, pomirenje da pokojne osobe više nema i neće je biti svrstava nas u normalne osobe. Nakon toga možemo biti spremni voljeti drugu osobu.

Kretanje na svježem zraku sami ili u društvu, vožnja biciklom, pomažu da korak po korak tjeskoba nestaje. Krenete s problemom, a vraćate se bez njega. Provođenjem vremena u prirodi javlja se smirenost i vraća se osjećaj da gubitak možete prebroditi čime se umanjuje nesigurnost, oslobađa duh negativnih misli jer nas kretanje prisiljava da se usredotočimo na nešto drugo, na žive, rođake, prijatelje,djecu, unučad.

Život, zdravlje, veselje, ljubav, sreća pa i smrt sve je u rukama i mislima čovjeka i tko nešto čini – sebi čini.

Neka tuga i žalovanje budu samo sjećanje.

Ne zaboravimo nikad naše drage koji su nestali, ali ne dopustimo da zbog toga izgubimo naše zdravlje!

Piše: mr. sc. Dragoljub Kocić, dr.med.