U srijedu, u izložbenom prostoru Doma kulture Nova Gradiška, otvorena je izložba nakita pod nazivom “Rekonstrukcije”, akademske slikarice Diane Sokolić.
Renomirana autorica se ovom izložbom prvi puta predstavila novogradiškoj publici svojim opusom umjetničkog nakita od pleksiglasa, specifičnog materijala kojim oblikuje zaista posebna i unikatna ukrasna tijela.
Izložbu su uz autoricu otvorile ravnateljica Doma kulture Danijela Juranović i kustosica i povjesničarka umjetnosti Iva Körbler.
Umjetnički nakit Diane Sokolić nije nešto što je unutar njezina opusa nastalo slučajno, epizodno, i izvan konteksta. Taj je put bio dugačak i vrlo logičan jer je uvijek težila probijanju granica dvodimenzionalnog svijeta, težeći prema sintezi umjetničkih iskustava i rješenja, duboko od djetinjstva – zahvaljujući profesijama njezinih roditelja – uronjena u svijet primijenjene umjetnosti, scenografije, kostimografije i dizajna. Taj proces možemo pratiti još u njezinim ranim serijama crno-bijelih i koloriranih crteža iz osamdesetih godina 20. stoljeća, gdje je savladavala koncept fragmentiranog tijela, razlomljenog prostora, prednjeg i dubinskog plana, svjetla i sjene; odnosno, svega onoga što će se tek u novom tisućljeću javiti u njezinom opusu kroz svjetlosne instalacije, objekte u pleksiglasu, nakit i svjetlosna tijela.
- VIŠE U VIDEO SNIMCI SA OTVORENJA IZLOŽBE:
Dakle, put od crteža do instalacija trajao je gotovo tri desetljeća, a radovi u pleksiglasu kojima se umjetnica na prvi pogled „preko noći“ pozicionirala i zabljesnula na hrvatskoj likovnoj sceni nisu nastali najednom. Primjerice, trokuti na kasnijim ogrlicama imaju svoje ishodište u crtežima ugljenom koji se vežu uz kubo-futurističke elemente stilizacije, a sklonost reduciranju rukopisa upravo će se kristalizirati i pročistiti u serijama ogrlica, narukvica i broševa od pleksiglasa koje stvara već petnaestak godina. Jednako tako, sklonost scenskom pokretu i plesu umjetnica je prebacila iz svojih ranijih mobilnih crteža u pastelu u komadiće pleksiglasa koji se mogu i kao nakit često nositi na nekoliko načina.
Nakit Diane Sokolić nije ostao zaustavljen u strogo minimalističkoj redukciji prema načelima apstraktne geometrije, u ishodištima De Stijla i Bauhausa, s ravnim linijama, oštrim i pravim kutovima i primarnim bojama (crvena, plava, žuta). Igra se s elementima optičke umjetnosti (op-art) kroz refleks svjetla i sjene, podjednako i s nježnijim, pastelnim bojama, dok crnu tretira kao toplu, bliješteću tonsku komponentu koja spaja druge boje. Umjetnica u serijama ogrlica i broševa stvara hommage Renoiru, Van Goghu, Matisseu, našem Lackoviću i Rabuzinu, gdje se udaljava od geometrijskih elemenata nakita, i uvodi u pleksiglasu motive cvijeća, bilja, sunca i neba koje je sama dizajnirala i oblikovala. U tom kontekstu, Diana Sokolić zaista re-kreira nove oblike koji imaju čvrsto morfološko uporište u djelima i opusima umjetnika koji su joj evidentno uzor, ali uspijeva stvarati radove koji emaniraju sasvim novu umjetničku kvalitetu, kao i njezin vlastiti autentičan rukopis. To nije postmoderna citatnost, niti legitimno hodanje po rubu kopiranja tuđeg djela, već vrlo visoko postavljena letvica inspiracije koja se itekako morala moći opravdati u novom mediju i vrlo zahtjevnom materijalu za oblikovanje.
Takvi motivski i stilski rasponi, međutim, ostali su kompaktna i prepoznatljiva cjelina njezina umjetničkog rukopisa, koja je prepoznata i u inozemstvu, ne samo s prilozima u relevantnim modnim časopisima, već i nagradama za dizajn. Jer cjelovitost nakita Diane Sokolić ne može promaknuti dobro educiranom oku promatrača koje detaljno skenira i prepoznaje sve kulturološke slojeve njezinog opusa.
Iva Körbler
